Философija Gøte: jedinstvo prirode, umetnosti i ljudskog duha

Ime Johana Wolfganga fon Gøte (1749–1832) je poznato svakom obrazovanom ljudu najprije svega kao ime velikog pjesnika, dramaturga i stvaratelja nesmrtnog "Fausta". Međutim, Gøte je smatrao svoje prirodoslovne djela jednako važnima kao i književna. Filozofija Gøte nije apstraktno teoretičarstvo, već živo svijetopis, koji je proizašao iz njegove umjetničke prakse i dugogodišnjih znanstvenih aktivnosti u botanici, optici, anatomiji i mineralologiji.

Priroda kao živo cjelino

Centralna kategorija filozofskog koncepta Gøte je "živo cjelino". On mislio o prirodi ne kao mehaničkom agregatu, podređenom zakonima fizike, već kao ogromnom živom organizmu, prožetom unutarnjim jedinstvom. Ona ne dijeli svog djela, ne dijeli svog djela; ona izbacuje ga jednom u potpunoj vezi. Svako njegovo djelo ima svoju vlastitu esencu, svako njegovo pojavi je izolirano pojam, a ipak sve to čini jedno.

Takovo razumijevanje prirode značilo je odbacivanje dominirajućeg u znanosti u 18. stoljeću mehanicizma. Gøte je uvjeren da mehanički zakoni ne mogu objasniti tajnu života: lakše bi bilo razumjeti nastanak svih nebeskih tijela nego precizno ispitati na temelju mehanike nastanak samo jedne biljke ili gusjenice. Organičke oblike, za razliku od neorganičkih, imaju unutarnju svrhu: u živom organizmu sve dijelove međusobno određuju jedni drugi i službe cjelini. Ta intuicija je približila Gøte sa Kantom, koji je u "Kritici sposobnosti sudaženja" analizirao upravo taj aspekt života.

Metamorfoza i "prarastenje"

Veršina znanstvenih istraživanja Gøte postala je njegova morfologija biljaka i životinja. On je tražio to zajedničko što se krije za beskonačno mnogoobrazne organičke oblike. Tako, u botanici je došao do ideje "prarastenja" (Urpflanze) — nekog unutarnjeg prototipa, po kojem priroda stvara sve mnogoobraznost konkretnih biljaka. Listovi, cvjetovi, trnje — to, po misli Gøte, nisu inicijalno različiti organi, već rezultat metamorfoze (preobrazbe) jednog i istog osnovnog organa — lista.

U anatomiji je otkrio međusobnu kost kod čovjeka (dokazujući tako njegovu srodnost sa životinjama) i formulirao ideju puzdarskog lubanja — teoriju, prema kojoj kosti lubanja nastaju uslijed sražavanja i preobrazbe prstiju. Ova ideja je predodredila vrijeme i postala važan doprinos razvoju evolucionarne morfologije.

"Nježna empija" i fenomenologija Gøte

Gøte je razvio poseban metod poznavanja, koji je sam nazivao "nježna empija" (zarte Empirie). Svrha njega je da se tako duboko zaglavi u proučavanje konkretnog pojavi, tako pažljivo sakupi i usporedi sve njegove manifestacije, da na kraju unutrašnje poznajе zakon koji ga stvara. Najviše bi bilo razumjeti da sve faktičko već je teorija. Ne traži ništa iznad fenomena; oni sami su nauka.

Ovaj metod postao je prethodnica moderne fenomenologije. Umjesto da izrađuje apstraktna objašnjenja "iza" pojavi, znanstvenik mora postići intelektualno kontempliranje, kod kojeg se u pojedinačnom faktu otkriva sveobuhvatna ideja. Takav pristup organski spaja strogu opažajnost znanstvenika s intuicijom umjetnika. Zato je Gøte smatrao da je znanost i umjetnost procesi, srodni po svom karakteru.

"Odbacivanje Newtona" i učenje o boji

Najsporniji i najmonumentalniji znanstveni rad Gøte postalo je njegovo "Učenje o boji" (Zur Farbenlehre, 1810), koje je smatrao glavnim djelom svog života. U njemu je Gøte ušao u polemiku s newtonskom optikom. Ako je Newton objasnjavao boju kao rezultat raspada bijelog svjetla, Gøte je izgledao iz prvobitnosti percepcije boje ljudskog oka.

On je izdvojio tri osnovna čista boje — žutu, plavu i crvenu, — i analizirao bojne kontraste i harmonije iz psihološke i estetske perspektive. Gøte je uveo pojam "prafenomena" (Urphänomen) — u optici je postalo nastanak boje na granici svjetla i tame. Iako je fizika odbacila teoriju Gøte kao nenaучnu, ona je našla živu odgovor kod umjetnika i filozofa. Schopenhauer je nazvao "Učenje o boji" najvažnijim djelom ikad napisanim o umjetnosti slikarstva; djela Gøte o boji visoko su cijenili veliki fizičari 20. stoljeća — Werner Heisenberg i Max Planck.

Panteizam, spinozizam i principi stvaranja

Tražeći svjetovnozrenčevnu podršku, Gøte se obratio filozofiji Benedikta Spinoze. U njega je uzeo ideju panteizma — odijeljavanja Boga od prirode. Gøte nije mogao prihvatiti kršćanskog transcendentnog Boga; bliže mu je bila ideja o tome da je Božanstvo imanentno prisutno u svakom prirodnom pojavi. Međutim, njegov panteizam nije bio statičan, već dinamičan — on je Spinozu dopunio idejom razvoja.

Uočio je da život svih pojavi podložan je interakciji dva suprotna početka. Te principе on nazvao "uzdizanjem" (Steigerung) i "polarnošću" (Polarität). Polarnost je napor ka razdvajanju i protivljenju (polusi magneta, pozitivno i negativno električno). Uzdizanje je stalno kretanje od jednostavnog ka složenom, od nižih oblika ka višim. Interakcija ovih dviju sila stvara neprestano razvoj i obnovu svijeta. Život, po Gøte, je vječni spor i vječni sintezu suprotnosti.

Čovjek i kultura: od "Bure i natiska" do klasičizma

Evolucija filozofskih pogleda samog Gøte odrazila se u njegovom djelu. Rani period "Bure i natiska" (Sturm und Drang) — to je apološa osjećaja, genijalne ličnosti, prava umjetnika na bunot protiv uobičajenih norma. "Patnje mladog Vertere" (1774) — manifest tog perioda, gdje glavni junak, pokretan hipertrofijom osjećaja, postaje nesposoban izdržati sudar s pravom života.

Ali putovanje u Italiju (1786–1788) označilo je duboki preokret u svijetopisnom pogledu Gøte. On dolazi do tako nazvanog "vejmarскog klasičizma". Sada je najviša vrijednost za njega ne odvjetan bunot, već harmonično ravnoteža osjećaja i dužnosti, slobode i potrebe. Za Gøte, umjetnik nije samo izraznik subjektivnih strasti, već stvaratelj, sposoban otkriti u haosu pojavi vječne, objektivne oblike ljepote.

Ova zrela filozofija našla je svoje potpuno realiziranje u tragediji "Faust" — glavnom djelu njegova života. Put Fausta — to je put od beskorisnog književnog znanja do žive prakse, od egotskog uživanja do društveno korisne aktivnosti. Samo taj ko svaki dan ide na borbu za život i slobodu zaslužuje, — proključuje finalni monolog Fausta, podvezujući zaključak traženja ljudskog smisla.

Nasledstvo i značenje

Filozofija Gøte je imala ogroman utjecaj na europsku misao XIX i XX stoljeća. njegove ideje o morfologiji i metamorfozi postale su temelj za biološke koncepte, pripremivši tlo za darwinizam. njegovo učenje o boji je proživjelo renesans u umjetnosti i psihologiji. A njegova pjesnička djela, njegovo postojanje kao univerzalnog genija postala su simbol sinteze znanosti i umjetnosti, prema kojoj se današnja kultura stradi.

Filozofija Gøte je most između romantizma i klasičnog racionalizma, između umjetničke intuicije i znanstvenog istraživanja. Ona uči vidjeti svijet cjelokupno, razumijevati svako pojavi kao dio velikog živog procesa i pronalaziti u središtu stvarnosti duhovno početje.

Permanent link to this publication: