Sajednica Bogova u hrišćanstvu i islamu: dva radikalno različita shvaćanja jedne biografske kontrove

Sajednica Bogova, to jest, učinak Božjeg u ljudskom obliku, je osnovni dogmat hrišćanstva i potpuno nepristojna ideja za islam. Ovo fundamentalno razlikovanje, razdiob između dva avraamska religija, izvire iz njihovog nuklearnog shvaćanja prirode Boga i njegove veze s svetom. Razmišljati o ovoj temi je potrebno sistemski, analizirajući teološke osnove, interpretaciju istih povijesnih ličnosti (Izusa/Ise i Marije/Marjam) i posljedice za religijsku praksu.

1. Hrišćanstvo: Sajednica Bogova kao središnje događanje svjetske povijesti spasenja

U hrišćanstvu Sajednica Bogova nije samo čudo, već centralno događanje svjetske povijesti, predvjetno odlučivanje Boga o spasenju čovječanstva.

• Dogmatična esencija: Bog-Slovo (Logos), drugo Lice Presvete Trojice, predvječno rođeno od Oca, uzeima ljudsku prirodu, neslijevano i nerazdvojeno ju povezuje s božanskim u ličnosti (ipostasi) Isusa Krista. To je formulirano u dogmatima Halkidonskog sabora (451. godina). Isus Kristos je istiniti Bog i istiniti Čovjek u jednoj ličnosti.

• Cilj i značenje: Cilj Sajednice je ispitivanje. Bog postaje čovjek, kako bi kroz Savu voljnu smrt i Voskresenje pobijedio greh i smrt, pomirio padlo čovječanstvo s sobom i darovao mu mogućnost obogoženja (teozisa). «Bog je postao čovjek, kako bi čovjek postao bog» (sveci Afanasije Veliki).

• Značenje Djevice Marije: Marija nije samo majka proroka, već Bogomajka (Theotokos). Njezvo pristajanje («se, Služkinja Gospodina») postaje nužno uvjet za Sajednicu. Njezvo suvremenoća do, tijekom i nakon rođenja naglašava nadprirodni karakter događaja. Dogmat o Neporocnom Zачатku (1854. godina) u katoličanstvu tvrdi da je ona bila začeta bez prvog greha, kako bi postala dostojna amfora za Boga.

Euharistija je nastavak prisutnosti Isusa, Kručnica je njegov iskupiteljski završetak, a ikona je njeno vizualno svjedočanstvo.

2. Islam: kategorično negiranje i alternativna paradigma

Islam je izgrađen na principu apsolutne transcendentnosti i jednobojstva (tauhid). Bilo koja misao o spojenju Boga s stvorenim svetom, a posebno s čovjekom, smatra se najtežim grehom širk (mnohopobožstvo, pridavanje Allahu soavtora).

• Dogmatična pozicija: Allah je apsolutno nepostigniv, nema oblika, ne rodi i ne rodi se. Isus (arapski Isa ibn Marjam) je jedan od najvećih proroka (rasul) i poslanika Allaha, ali samo čovjek. Kuran izričito negira Sajednicu: «Ne vjeruju oni koji kažu: «Vedno je Allah bio Mesić, sin Marije»... Ne vjeruju oni koji kažu: «Vedno je Allah treći iz trijice»» (5:72-73).

• Interpretacija Rođenja: Povijest rođenja Isusa opisana je u Kuranu (sura 19) kao najveće čudo, koje potvrđuje svemogušću Allaha, ali ne njegovo Sajednicu. Isus rodi se od Djevice Marije po naredbi Allaha («Buđi!»), tako kao što je Adam bio stvoren bez oca i majke. Ovo je čudo stvaranja, a ne spojenja priroda. Kuran izričito kaže da je Isus «ni više ni manje nego roban», kojem Allah je darovao milost (43:59).

• Značenje Marije (Marije): Marija u islamu je najveća od žena, uzor čistote, bogoslužnosti i pokorne. Ona je izabrana Allahom, ali je djelo. Njezvo suvremenoća pri rođenju Isusa naglašava izuzetnost ovog prorockog znaka (ajata), a ne njezinu ulogu kao Bogomajke. Termin «Bogomajka» za muslimane je košutnjen.

Poručna tablica ključnih aspekata

Završetak: neskladne paradigme

U hrišćanstvu Bog žrtvovno ulazi u svijet, kako bi ga izliječio iznutra, dijeleći sa čovjekom njegove patnje sve do smrti.

Serbia L^World Y G