Špranger o trećem humanizmu: kritika "muzejskog duha" i traženje nove antropologije

U kontekstu intelektualnog kriza europske kulture 1920-1930-ih godina, paralelno s koncepcijom "trećeg humanizma" Vernera Jegera, nastala je originalna i oštra interpretacija te ideje, koju je izniošao njemački filozof i pedagog Eduard Špranger (1882–1963). Ako Jeger je vidio spasenje u vraćanju do antičkog ideala paideje kao formirajuće sile, Špranger je klasični humanizam podvrgao radikalnoj kritici i predložio svoju, antropološki osnovanu verziju "trećeg humanizma", obratljivu izazovima modernosti.

Kritika "drugog humanizma" i dijagnoza krize

Špranger, jedan od vodećih predstavnika filozofije života i Geisteswissenschaftliche Pädagogik (pedagogike, osnovane na naukama o duhu), u djelu "Filozofija mladosti" (1924) i drugim tekstovima formulisao je žestoki dijagnozu. "Drugi", ili neogumanički, ideal XVIII–XIX vijeka, prema njemu, do početka XX vijeka je iskrivio u formalno, "muzejsko" odnos do antičnosti. Klasična kultura je pretvorena u zbirku mrtvih uzora za podrijetlo, u estetizirani kanon, bez životne sile. Predavanje starih jezika je postalo samocilj, retoričko vježbanje, odvojeno od stvarnih problema postajuće osobe. Taj "muzejski humanizam" je ispostavio bespomoćan pred lice nijilizma, tehnokratskog razmišljanja i društvenih potresanja, koja su slijedila nakon Prve svjetske rata.

Treći humanizam kao pedagogika "duhovnih oblika" i "aktivnog čovjeka"

Odgovor Šprangera je bio "treći humanizam", koji bi trebao preći odvojenost između kulturalnog naslijeđa i života. Njegov je centar bio ne rekonstrukcija antičkog kanona, već pedagoška antropologija, orijentirana na razvoj unutarnjih, prisutnih čovjeku "duhovnim oblicima" (seelische Strukturen). Špranger je izdvojio šest glavnih idealnih tipova ličnosti (teoretski, ekonomski, estetski, društveni, politički, religiozni), svaki od kojih ima jedinstven način odnosa prema svijetu. Zadatak obrazovanja nije navoditi jednu modelu (antičkog junaka ili naučnika), već otkriti i kultivirati dominirajuću duhovnu formu u konkretnom mladom čovjeku, pomoći mu postići svoju unutarnju zakonitost i vrednosnu orijentaciju.

Na taj način, treći humanizam u Šprangeru je humanizam stvaranja, a ne uzora. Antičko naslijeđe (kao i bilo koje drugo) treba služiti ne kao etalon za kopiranje, već kao katalizator unutarnjeg iskustva, materijal za dijalog, koji pomaže mladoj ličnosti osvijesti i formulirati vlastite životne vrijednosti. Ključnu figuru postaje ne harmoničan helen, već "aktivni čovjek", sposoban za duhovno stvaralaštvo i odgovornu historičku djelatnost u vlastitoj jedinstvenoj životnoj situaciji.

Obrazovanje kao susret s "objektivnim duhom"

Špranger preosmišljava i sam proces obrazovanja. To nije prenošenje sume znanja, već "susret" razvijavajuće subjektivnosti učenika s "objektivnim duhom" — svijetom kulturalnih vrijednosti, ukrivenih u jeziku, umjetnosti, religiji, pravu. Učitelj se ne pojavljuje kao transmisor informacija, već kao "voditelj" na tom putu susreta, koji pomaže učeniku proživjeti i prisvojiti kulturalne vrijednosti kao osobno značajne. Zanimljiv činjenica: Špranger je imao ogroman utjecaj na reformu njemačke škole u Weimarskoj republici, gdje je bila napravljena pokušaja preći verbalizam kroz uvođenje t. n. "radne škole", koja akcentira cjelokupan iskustvo i vezu s životom, što je praktičan izlaz njegovih ideja.

Razlika od Jegera i historijska sudbina koncepcije

Ako Jeger je vidio u antičnosti ontološku normu (ideal paideje), koju treba obnoviti, Špranger je vidio u njoj (i u bilo kojoj velikoj kulturi) jedan od moćnih jezika "objektivnog duha", u dijalogu s kojim se rađa moderno samosvijest. Jeger je bio filolog-klasik, koji je želio obnoviti disciplinu. Špranger je bio filozof i pedagog, koji je želio obnoviti ličnost kroz pedagogiku.

Historijska sudbina ideja Šprangera je dramatična. S dolaskom nacista njegov akcent na individualno duhovno stvaranje i otvorenost svjetskoj kulturi je došao u sukob s totalitarnom ideologijom rasnog kolektivizma. Iako je pokušavao pronaći modus vivendi s režimom, njegova humanistička pedagogika je marginalizirana. Nakon rata njegove ideje su utjecale na obnovu njemačke sustava obrazovanja na humanističkim osnovama.

Završetak: aktualnost ideja Šprangera

Treći humanizam Eduarda Šprangera danas može biti pročitan kao predvjeti ključnih pedagoških trendova: pomak fokusa sa usvajanja kanona na razvoj ličnosti, vrijednost individualne obrazovne trake, shvaćanje obrazovanja kao dijaloga kultura i vrednosnog samoodređenja. njegov otpor protiv "muzejskog", formalnog odnosa prema kulturi zvuči iznenađujuće savremeno u dobu kad znanje često se pretvara u informaciju za testiranje, a kulturalno naslijeđe u objekt turističke potrošnje. Špranger podsjeća da pravi humanizam rodi ne od ponavljanja prošlosti, već od muževne susreta živog, stvarajućeg ljudskog duha s izazovima svog vremena, za koju klasika nije krajnji punkt, već jedan od najdubljih savjetnika.

Permanent link to this publication: