Građansko stanovništvo kao objekt i suveren u ratovima

Uvod: Preosmišljanje uloge građana u vojnim sukobima

U klasičnoj teoriji rata, od Klauzevica do početka XX stoljeća, građansko stanovništvo je bilo uglavnom smatrano objektom: demografski i ekonomski izvor ("tyl"), izvor dopune vojske, te pasivna žrtva ("collateral damage" – postraniški štetni učinak) ili instrument pritiska na neprijatelja. Međutim, povijesna praksa, posebno s doba totalnih ratova i nacionalnooslobodilačkih pokreta, pokazala je da se građani često postaju subjekti – aktivni učesnici otpora, nositelji legitimnosti i ključni faktor u postizanju političkih ciljeva sukoba. Ova evolucija odražava prekid od ratova cabinetnih i redovnih vojski do ratova ideoloških, mrežnih i hibridnih.

1. Povijesna evolucija: od objekta do "totalne mobilizacije"

Starina i srednjovjekovje: Građansko stanovništvo (stanovnici gradova) je često bio glavni objekt nasilja (masakr, ropstvo) nakon zauzimanja tvrđave. To je bila taktika zastrašivanja i oblik plaćanja vojske. Međutim, u seljačkim ustanakima (Jacquerie, Husitske ratove) sami građani su postali subjekti oružanog otpora.

Doba "kabinetnih ratova" (XVII–XVIII stoljeća): S razvojem redovnih vojski i prava ugovora (početak kodifikacije u traktatima Huga Grotiusa) građansko stanovništvo su počeli izdvajati kao zaštićenu kategoriju, iako se to rijetko počinjalo pratiti. Rat je smatran djelom profesionalnih vojski.

Napoleonovski i "totalni" ratovi (XIX–XX stoljeća): Prekidanje. Napoleon je uveo konskripciju – masovni poziv građana u vojsku, čineći ih subjektima u obliku vojnika. U Prvi i posebno Drugi svjetski ratovi izbrisivanje granice između fronta i tyла je vodilo do koncepta "totalnog rata", gdje se građansko stanovništvo namjerno postaje objekt utjecaja za podizanje volje neprijatelja na otpor ( bombardiranje Dresdena, Hirošime, blokada Leningrada). Ovdje je ono – ujedno objekt terora i subjekt radnog fronta.

Interesantan činjenica: U godinama Drugog svjetskog rata u okupiranoj Europi i SSSR građansko stanovništvo je masovno postajalo subjektom partizanskog pokreta i otpora. To je prisililo naciste da primjenjuju žestoke kaznene mjere protiv civilnog stanovništva (npr. uništavanje sela Khatyn, Lidice), što, u svom vremenu, je pojačalo podršku partizanima. Ovaj paradoks pokazuje dvostruku prirodu statusa: pokušaj potiskivanja građana kao subjekata otpora pretvara ih u objekt totalnog uništavanja.

2. Teoretski pristupi: od "pravednog rata" do humanitarnog prava

Teorija pravednog rata (Jus ad bellum i Jus in bello): U njoj se građansko stanovništvo smatra objektom zaštite. Princip razlikovanja zahtijeva četki odvođenje boraca od nekombatanta, a princip proporcionalnosti zabranjuje napade gdje smrt građana nije proporcionalna vojnoj potrebi.

Kritična vojna teorija i postkolonijalne istraživanja: Ovi pristupi tvrde da zapadno humanitarno pravo često služi instrumentom koji, deklarirajući zaštitu građana kao objekata, zapravo legalizira ratove gdje oni postaju glavne žrtve. U antikolonijalnim ratovima (Alžir, Vijetnam) građansko stanovništvo je bilo ključni subjekt političke borbe. Rat se vodio za "srca i umove" (ribi u moru naroda, po metafori Mao Zedonga), a partizani ("riba u moru naroda", po metafori Mao Zedonga) su svjesno izbrisali granicu između borca i civilnog stanovnika, čineći stanovništvo aktivnim učesnikom.

3. Suvremeni hibridni sukobi: izbljanje granica

U sukobima 21. stoljeća (Sirija, Jemen i dr.) status građanskog stanovništva je postao još više dvosmislen:

Objekt informacijske i kognitivne rata: Stanovništvo je namjerno izloženo utjecaju propagande, dezinformaciji, psihološkim operacijama s ciljem demoralizacije ili mobilizacije. Ovdje su građani objekt manipulacije, ali njihovo iskustvo postaje poljem bitke.

Objekt humanitarnih kriza kao taktika: Stvaranje umjetnog gladija, blokada humanitarnih pomoći, uništavanje bolnica i škola se koriste za postizanje vojnih i političkih ciljeva (strategija "izgorjene zemlje"). Stanovništvo – objekt pritiska na neprijatelja.

Subjekt digitalnog otpora i volonterstva: Građani postaju aktivni subjekti kiberrata (haktivisti), pružaju digitalnu podršku vojsci, bave se crowdfundingom, proizvodnjom drona i opreme, dokumentiranjem ratnih zločina. To izbrisuje formalni status nekombatanta.

4. Međunarodno humanitarno pravo: pokušaj zaključiti status objekta zaštite

Ženevske konvencije iz 1949. godine i Dodatni protokoli iz 1977. godine predstavljaju pokušaj vratiti građanskom stanovništu status zaštićenog objekta. Oni zabranjuju:

• Napade na građane i građanske objekte.
• Akte nasilja namijenjene za teroriziranje stanovništva.
• Korištenje gladija kao metode rata.
• Kolективne kazne.

Međutim, učinak ovih normi ovisi o političkoj volji, asimetriji sukoba i pojavljivanju novih tehnologija (kibernetičko oružje, autonomne sustave), koje ponovno stavljuju pod pitanje primjenljivost starih principa razlikovanja.

Završetak: Ambivalencija kao nova norma

Također, građansko stanovništvo u suvremenoj vojnoj operaciji je i objekt i subjekt ujedno, a to u hipertrofiranim formama. Oni su:

• Maksimalni objekt ranjivosti i patnje u uvjetima totalizirajućeg nasilja.
• Ključni subjekt političke legitimnosti, za koju se borba vodi.
• Aktivan učesnik otpora i rata u njegovim hibridnim, mrežnim oblicima.

Povijest pokazuje da se pokušaji svedenja građana samo na status pasivnog objekta zaštite (kao u idealnim modelima humanitarnog prava) često neuspjevaju pred lice političke realnosti, gdje rat postaje borba za preživljavanje naroda i identiteta. Budućnost, vjerojatno, leži ne u negiranju ove dvostruke prirode, već u izradi novih pravnih i etičkih okvira koji bi priznali aktivnu ulogu građana u samozastiti i otporu, osiguravajući im maksimalnu moguću zaštitu od proizvoljnog nasilja. Rat više nije samo djelo vojnika; postao je isprobaj za cijelo društvo, što čini pitanje o statusu građanskog stanovništva jednim od ključnih u shvaćanju prirode sukoba 21. stoljeća.

Permanent link to this publication: