Й. Хёйзинга о «човеку играjućem»: игра као основа културе

Уvod: Revolucionarni tezis nizozemskog historičara

godine 1938. nizozemski historičar i kulturolog Johan Huygens objavio je traktat «Homo Ludens» («Човек играjućem»), koji je izazvao revoluciju u humanističkim naukama. Protiv ustaljenih koncepta «Homo Sapiens» (čovjek razumni) i «Homo Faber» (čovjek stvarajućem), Huygens je iznio radikalni tezis: igra nije samo kulturološki fenomen, već primarna, konstitutivna osnova cele ljudske kulture. On je tvrdio da kultura ne nastaje samo iz igre, kao plod iz cveta, već nastaje i razvija se u obliku igre.

Ključne karakteristike igre po Huyzingu

Huyzings izdvaja niz formalnih znakova koji čine igru univerzalnom i fundamentalnom pojavom:

Volonterstvo i sloboda: Igra je slobodna aktivnost koju ne može biti naređena izvana. Naredba ubiti igru. To je akt suvereniteta čovjeka.

Ograničenost u vremenu i prostoru: Igra se odvija unutar «igrališta» — fizičkog ili mentalnog, odvojjenog od obične života. Ona «počinje» i «završava». Polje za igru, scena teatra, magični krug, sudsko zasjedanje — sve to su odvojena prostora, u kojima djeluju vlastiti pravila.

Poredak i prisustvo pravila: Igra stvara apsolutan poredak. Prekršenje pravila uništava igru kao takvu. Taj imanentni poredak, po Huyzingu, je prozorod socialnog i pravnog poredka.

Naprezanje i neizvesnost izlaza: U igri uvijek postoji element «zadatka», izazova, natjecanja (agon), što stvara naprezanje i održava interes. Izlaz ne bi trebao biti prethodno odlučen.

Neutilitarnost i nezainteresiranost: Igra se izvodi «pонарошку», izvan sfeere direktne pomoći i biološke nužnosti. Njezina vrijednost je u njoj same.

Interesantan činjenica: Huyzings pokazuje da čak i ratovi u arhaičnim društvima su često služili igrovim pravilima — vladarskim kodeksima, izazovima, dogovorima o mestu i vremenu bitke. Rat kao «čestna igra» je primjer kako je igrovsko početje probojao čak i u najteže sfere života, prije nego što utilitarizam i totalitarizam 20. vijeka uništili tu slomljenu ovojnicu.

Igra kao izvor ključnih kulturoloških oblika

Huyzings provodi detaljan analiz, pokazujući igrovsku prirodu osnovnih institucija:

Pravo i pravosuđe: Sudski proces, sa svim strogim ritualom, sporazumnošću strana (žalobnik vs odgovornik), odvojеним prostorom zala sudnice i pravilima dokaza, je direktna projekcija sakralne igrove sastanka. Ordaлии (sudi bogova) bile su igra u čistom obliku, gdje izlaz je odlučen žrebijem ili pojedincima.

Vojska i agon (natjecanje): Agonalno početje — duh čestog natjecanja — leži u osnovi ne samo sporta, već i vladarskih pojedinačkih sastanaka, antičkih Olimpijada (za vrijeme kojih je proglašeno svetovno primirenje), poezijskih i znanstvenih rasprava.

Filozofija i znanost: Dijalektičke rasprave u drevnoj Grčkoj, srednovjekovne rasprave na univerzitetima — sve to, po Huyzingu, su visoko intelektualne igrove oblikovane strogom pravilima logike i retorike. Znanstvenik koji rješava apstraktnu zadatak, uključen je u igru uma.

Umjetnost: Teatar, poezija, glazba — najjači primjeri «igre po pravilima» u čistom obliku. Pjesnik igra riječima i metrima, umjetnik formama i bojama, stvarajući zatvoreni, uslovljeni svijet.

Primjer: Huyzings detaljno razlaže fenomen poezijskog natjecanja kod drevnih germanskih. Pjesnici-skaldi su natjecali se u umjetnosti složenih metafor (kennings), ritma i improvizacije. Pobjeda u takvom «pojedincičkom sastanku umova» donosila je slavu, jednaku ratnoj, što dokazuje ozbiljnost i visokog društvenog statusa igrovih aktivnosti.

Krizis savremensnosti: iskidanje igrovog elementa

Jedna od najprovokativnijih ideja Huyzinga je dijagnoza krize zapadne kulture (prve polovine 20. vijeka) kao gubitka igrovog početka. On je primjetio kako:

Pseudoigra: Serioznost isključuje «čestnu igru». Politička propaganda, totalitarni rituali, komercijalizovani sport, gdje je važno samo pobjedu bilo kojim cenom, — to nije igra, već njezin surrogat, lišen spontanosti i slobode.

Utapanje agonalnog duha: Natjecanje iz bogatog pojedinačkog sastanka po pravilima pretvara se u bezžalostnu borbu do uništenja, gdje su dopušteni bilo koji sredstva. Iščezava element vladara i «fair play».

Prekomjerna serioznost: Kultura postaje utilitarna, pragmatična, prenapućena pafosom. Ona gubi sposobnost za samoironiju, laganost i kreativno «pонарошку», koji su pokretatelji pravog kulturološkog stvaralaštva.

Huyzings sa strahom piše o «puerilizmu» (infantilism) masovne kulture — ne o zdravoj igri, već o infantičkom pojedinačnom isužavanju i primitivnom predstavnosti.

Nasleđe «Homo Ludens» i savremensnost

Unatoč kritici za neku idealizaciju prošlosti i široke obširnosti, djelo Huyzinga je imalo kolosalo utjecaj. On je dao ključ za razumijevanje rituala, praznika, sporta, umjetnosti i čak i ekonomskog ponašanja (teorija igara). Njegove ideje su razvijale:

R. Kayua, koji je stvorio tipologiju igara (agon, alea, mimikrija, ili nincs).

E. Finka, koji je smatrao igru kao fundamentalni fenomen ljudskog bića.

Savremeni gейм dizajneri i istraživači digitalnih svjetova, za koje su virtualni prostori postali novi «magični krug» za igrovu aktivnost.

Završetak:

Johan Huyzings u «Homo Ludens» je predložio ne samo novu interpretaciju povijesti kulture, već novu antropološku paradigma. On je pokazao da u osnovi prava, vojske, filozofije i umjetnosti leži ne samo razum ili trud, već arhetipska potreba čovjeka za uređenom, slobodnom, kreativnom i napreznom aktivnošću — igrom. Njegovo upozorenje o opasnosti gubitka igrovog elementa, o zamjeni prave igre pseudoserioznim i komercijalnim, ostaje izuzetno aktualno u 21. vijeku. Razumijevanje društva kroz prizmu igre omogućava da se u ritualima vlasti, u tržišnoj konkurenciji i u digitalnim komunikacijama vide ne samo utilitarni mehanizmi, već i dubinske, drevne strukture ljudskog interakcije, koje mogu biti izvor stvaralaštva, ali i — pri izbijanju — uzrok kulturološkog propada.

Permanent link to this publication: