mirisi Božića u književnosti: od sensoričkog koda do metafizike

Mirisi u književnosti o Božiću nije samo atmosferski detalj, nego snažan sensorički šifra, koji može trenutno izazvati u memoriji cijele svijete, aktivirati arhetipske asocijacije i prenijeti metafizičku esencu praznika. Odbacivanje, koje je najstarije i emocionalno naloženo osjećanje, postaje alat pisaca za stvaranje "božićkog hronotopa" — prostora-vremena, ispunjenog memorijom, nostalgijom i sakralnim značenjem.

1. Miris kao vodič u detinjstvo i nostalgija raj

Najuniverzalnija funkcija božićkih mirisa je služiti ključem do osobne i kolektivne memorije, vraćajući junaka (i čitatelja) u stanje neviništine i cjelovitosti.

Ivan Šmeljov, «Ljeto Gospodnje»: Ovdje je stvorena cijela «obonjalna liturgija» praznika. Mirisi tvore složen akord: «Pahne nateranim podovima, mastikom, jelom… — smolnim drvetom, i kadilom, i medom, i još nečim… prazničnim». To nije samo popis — to je simfonija svetosti i domaće udobnosti. Miris smole (jelke) i kadila povezuje zemaljski praznik s crkvenim tajnom, med odnosi se na slatkost i radost gajenog Kraljevstva. Za Šmeljova miris je put do vješanja izgubljene revolucionarne Rusije, njezine cjelovite pravoslavne svakodnevnice.

Dylan Thomas, «Božićki praznici» («A Child's Christmas in Wales»): U ovom poetičnom sjećanju mirisi stvaraju osjećaj čudaške, malo zamagljenog djetinjstva: «Miris hladnog mora i starih, mokrih svilenačkih rukavica… miris pečenog guska i šunke… i duha očeva cigaretara». Mirisi ovdje nisu svetci, ali beskonačno dragi kao markeri osobnog, zaštićenog svijeta djetinjstva, koji se protupostavlja «udaljenom i strašnom» svijetu odraslih.

2. Miris kao društveni markir i kontrast

Književnost često koristi mirise kako bi istaknula društvene kontraste koji se pojačuju u prazniku.

Čarls Dikens, «Božićka pjesma`: Dikens meštrički protupostavlja mirise. U kući Skrođa vladaju hlad i miris pliša, prljave stvari i metala (od računa) — to je miris bezdušnosti i skuposti. U kući Boba Kretčita, unatoč siromaštvu, mirišu guski maslin, jabuke i toplina obiteljskog ognjišta. A Duh današnjih svetki napunjava zrak okolo sebe mirisima prazničnih jela, koji sami po sebi postaju simbol štedljivosti i bogatstva, nedostupnog siromašcima. Miris pečenog guska na ulici za glodog djeteta nije privlačnost, nego simbol društvene nespravednosti.

Hans Kristian Andersen, «Djevojčica sa svječicom`: Ovdje obonjalni oblici dosežu tragički vrhunac. Umiruća od hladnoće djevojčica u halucinacijama vidi miris pečenog guska, koji joj u stvarnom svijetu ugovara. Ovaj mirazni, nedostupan miris postaje olicetvoriteljem cijele plenitosti života, praznika i toplote, od kojih je odvojen. Miris ovdje je torturni alat, ističući dubinu njezinih teškoća.

3. Miris kao metafizički znak i mistički iskustvo

U složenijim tekstovima miris postaje znak prisutnosti drugog svijeta, čuda ili duhovnog preobraženja.

F.M. Dostojevski, «Dječak kod Kristove jelke`: U viziji zamrzalog dječaka o «Kristovoj jelki» mirisi se transformiraju. Oni gube svoju zemaljsku, materijalnu konkretnost i postaju znak drugog, rajskog bića: «I to mu se činilo da… mirišalo kao u jelci, pred praznikom…». To nije miris konkretnog jelka, nego miris same ideje praznika, spasenja i ljubavi, dostupan samo tome koji se nalazi na rubu smrti. Miris postaje vodič do transcendentnog.

Terry Pratchett, «Santa-Kriks`: U parodijno-fantastičnom ključu Pratchett opisuje miris koji izlazi od samog «Santa-Kriksa» (likovni analog Santa, ali izričaj stara, dohristička magija zime). Od njega miriše na sneg, bor i nešto duboko životinjsko. To je nelagodan, star, prirodan miris, protupostavljen slatkovatom, komercijaliziranom mirisu modernog Božića. On podsjeća na izvore praznika kao susret s divljom, neukrotivom prirodom.

4. Miris modernog Božića: komercija i simulakri

U književnosti 20. i 21. stoljeća pojavljuje se kritika umjetnih, standardiziranih mirisa praznika.

Thomas Pynchon, «Izričeno je 49. dobitak`: U postmodernističkom ključu Pynchon može opisati božićku atmosferu kao koktejl iz mirisa plastične jelke, sintetičke hvoje iz aerosola i pečenog pilića iz mrežnog restorana. Ovi mirisi su simulakri, zamjene, koji ukazuju na gubitak autenticiteta, pretvaranje praznika u robu.

Donna Tartt, «Skugol`: U romanu postoji prozračna scena, gdje glavni junak nakon osobne tragedije u prosincu osjeća laživu, navodni slatkost božićkih mirisa u trgovinskom centru — kine, imbir, umjetna hvoja. Za njega postaju miris izolacije i boli, žestoki kontrast njegovom unutarnjem stanju. Miris praznika ovdje ne ujedinjuje, nego odbacuje, ističući razlaz između društvene norme i individualnog patnje.

5. Kanonski «palindromski» skup

Nakon svega, u zapadnoj i ruskoj književnosti je stao kanonski skup božićkih mirisa, svaki sa svojom semiotikom:

Živa trava (jelka, bor, pihla): Miris vječne života (vječнозeleno drvo), čistoće, prirodnog čuda, podsjetnik o šumi i divljoj prirodi.

Mandarini, apelsini (u ruskoj/sovjetskoj tradiciji): Miris deфицitnog praznika, egzotike, sunčane svjetlosti u sred zime. U SSSR su mandarini postali glavni olfaktorni simbol Novog godine, zamijenivši religiozne mirise.

Koriča, imbir, gvožđica (praljci, glinjivi): Miris toplote, domaćeg ognjišta, ručne rade, protivpostavljen f ast-fudu. Aromat, koji traži vrijeme za pripremu.

Wosk/parfins (sveće): Miris tišine, tajnosti, koncentracije. Protivpostavljen električnom svjetlu. Veže se za crkveni ritual i tihi obiteljski večer.

Pečen guse/utka, piše: Miris bogatstva, materijalne radosti, obiteljskog večera. Često postaje točkom društvenog napetosti (za one kojem to nije dostupno).

Završetak: miris kao značenje

Time, mirisi Božića u književnosti izvode funkcije koje su daleko iznad dekorativnosti:

Funkcija Proustijeva madeleine: Pokreću mehanizam neproizvoljne memorije, oživljavajući cijele slojeve osobnog i kulturalnog prošlosti.

Funkcija društvenog dijagnoza: Otkrivaju rane društva — neravnotežnost, lažnost, komercijalizaciju.

Funkcija duhovnog orijentira: Ukažu na sakralno dimenziju praznika, služi kao most između svakodnevnog i metafizičkog.

Funkcija kulturalnog koda: Omogućuju brzu identifikaciju teksta kao «božićkog» i određivanje njegove tonalnosti — nostalgije, kritike, mističke.

Kroz miris pisioci govore o tome što je nemoguće izraziti izravno: o tuge po raju, o boli društvenog izolacije, o djetinjскоj vjeri i odrasloj razočaranosti. Božićki miris u književnosti je koncentrirana esencija praznika, njegov duh, ulovljen najstarijim i najčestitijim ljudskim osjećajem. On dokazuje da je Božić ne samo ono što vidimo i čujemo, već u prve redove ono što osjećamo na nivou koji predstavlja riječ i misao.

Permanent link to this publication: