Možemo li danas zamijeniti pojam "lošadinska snaga" pojamom "čovjekovski resurs"?

Na prvi pogled, pitanje izgleda tehničkim ili lingvističkim. Međutim, iza njega stoji duboka filozofska, ekonomčka i povijesna problema mjerenja energije, rada i ljudskog potencijala. Prava zamjena ovih pojmova je nemoguća, jer se oni odnose na principijalno različite registre: "lošadinska snaga" je konkretna inžinierska jedinica mjerenja moći, dok je "čovjekovski resurs" upravni i ekonomski abstrakt za opisivanje radnog potencijala. Međutim, sam pitanje je produktivno, jer omogućava slijediti kako društvo mjera rad živih bića i kako ova mjerenja odražavaju vrijednosti doba.

1. Lошadinska snaga: povijesni prekid od biologije do mašine

Termin «lošadinska snaga» (l.с., horsepower, PS) je uveden škotskim inžinjerom Jamesom Wattoom na kraju XVIII stoljeća. To je bio genijalni marketing i pojamni potez u doba industrijske revolucije. Wattoomu je trebalo naglo pokazati prednost svojih parnih strojeva pred tradicionalnom tugalnom sile — konjima koji su pokretali pumpu na rudniku.

• Tehnička suština: Wattoom je empirički definirao koliko rada može izvršiti snažna konja, koja vrti vrat na ugljenošću rudnika, u određeno vrijeme. On je izračunao da jedna konja može premještati 33000 funto-futa u minuti (ili 550 funto-futa u sekundi). Ova veličina je bila prihvaćena za 1 lošadinu snage (≈ 735.5 vati).

• Kulturni smisao: Wattoom nije samo izumio jedinicu mjerenja. On je stvorio most između stare, agrarne i nove, industrijske dobe. Kupci (često vlasnici rudnika) su mogli lako razumjeti koliko «virtualnih konja» su zamijenili, kupivši njegov parni stroj. Lошadinska snaga je postala mjera progresa, koja omogućuje kvantitativno procjeniti prevlast mašine nad živim bićem.

Važan činjenica: danas je lošadinska snaga zastarjela, ali živa jedinica. U znanosti i tehnici je već dugo zamijenjena vatom (jedinica Međunarodne sustava sustava mjera). Međutim, u svakodnevnom životu (automobili, mototechnika) ona ostaje po tradiciji, kao dan otklonjenosti i lakoće marketinga.

2. Čovjekovski resurs: ekonomizacija ljudskog potencijala

Pojam «čovjekovski resurs» (Human Resources, HR) nastaje u upravnom teoriji XX stoljeća. On odražava ekonomski pogled na čovjeka, gdje radnik se smatra ne kao osoba, već kao element proizvodne sustava, koji poseduje određene troškove, potencijal i odgovor.

• Suština pojmova: To je resurs uz financijski, materijalni i informacijski. Ga se može «razvijati», «optimizirati», «pre rasporediti» i «smanjivati». Fraza «ljudi — naš glavni resurs» je korporativno kliše, koje ujedno devalvira ljudsku subjektivnost, svedujući ju na ekonomsku korisnost, i ističe njezinu strategičnu važnost.

• Problem mjerenja: Za razliku od lošadinske snage, «čovjekovski resurs» nema univerzalne jedinice mjerenja. Ga se pokušava procijeniti kroz KPI (ključne pokazatelje učinkovitosti), kompetencije, produktivnost rada, razinu uključenosti. Međutim, te metrike su uvjetne, subjektivne i ne odražavaju takve kvalitete kao što su kreativnost, emocionalni intelekt, moralni duh — ono što čini stvarnu vrijednost čovjeka na modernom tržištu.

3. Zašto direktna zamjena nije moguća i čak opasna?

1. Različita priroda veličina:

   • Lošadinska snaga je fizička moć (brzina obavljanja rada). Može se izmjeriti, je stabilna (za konkretni motor) i ne ovisi o kontekstu.

   • Čovjekovski resurs je potencijal, koji ovisi o motivaciji, zdravlju, društvenoj sredini, kulturi kompanije. On je promjenljiv, kontekstualan i ne se sveda na mehaničku analogiju.

2. Etička zamka: Pokušaj mjerenja čovjeka u «lošadinskim snagama» ili sličnim jedinicama je logičko zaključivanje ideje «čovjekovskog resursa». To je put do potpune dehumanizacije. Povijest zna čudovoljne primjere: u nacističkim koncentracijskim logorima je postojao termin «musulman» (MuseImann) za označavanje potpuno iscrpljenog, apatičnog zatvorenika, koji već nije mogao raditi i smatran je kao «otrađeni resurs». Moderni sustavi totalnog digitalnog kontrole (npr. u logističkim gigantima, gdje svako djelo kuriera je vremenski kontrolirano algoritmom) — to je blaga, ali uzbudljiva oblika takvog pristupa.

3. Ekonomska neadekvatnost: Moderna ekonomija znanja i kreativnih industrija temelji se ne na muskulnoj sili ili njezinom ekvivalentu, nego na intelektu, suradnji i inovacijama. Mjerenje doprinosu naučnika, dizajnera ili liječnika u «resursnim» jedinicama je bez smisla. Njihova vrijednost je u kvaliteti, a ne u količini izvršenih operacija.

4. Što bi moglo postati moderne analogije? «Čovjekovski potencijal» i «neuronska mreža»

Ako tražimo moderne, humanija i precizniju metaforu, onda je pojam «lošadinska snaga» za digitalno doba više «računalna moć (teraflapa, gigaherc) ili propusna sposobnost kanala veze. Mašine se već ne uspoređuju s konjima, već s drugim mašinama ili s mozgom (u oblasti umjetne inteligencije).

A za ljudski doprinos je ispravno govoriti ne o «resursu», već o «potencijalu» ili «kapitalu:

• Čovjekovski kapital (human capital) je ekonomski termin koji znači ulaganje u obrazovanje, zdravlje, vještine koje povećavaju buduću produktivnost.

• Kolektivni intelekt / neuronska mreža je metafora iz biologije i computer science koja bolje opisuje rad modernih timova: ne suma «lošadinskih snaga», već složena, samoučujuća sistema, gdje veze i sinergija su važnije od individualne moći.

Interesantan činjenica-primjer: u 1960-ima NASA se suočila s problemom mjerenja produktivnosti programera. Pokušaj uvesti metriku «broj redaka koda po danu» je dovela do absurdnosti: najbolji programeri pišu manje, ali manje eleganćnog i efikasnijeg koda. To je jasno pokazalo neadekvatnost mehaničkih jedinica za mjerenje intelektualnog rada.

Završetak: ne zamjena, već promjena paradigme

Tako, zamjena «lošadinske snage» na «čovjekovski resurs» ni nije moguća ni nužna. To bi značilo izvršiti konceptualnu grešku, ujednačavajući fizičku konstantu sa društveno-ekonomskom abstrakcijom, i napraviti opasan korak ka uprosičenom, mehaničkom pogledu na čovjeka.

Pravi put je odustati od same paradigme «resursa u odnosu na ljude. Više ne živimo u dobu Wattoa, gdje parni stroj je konkurirao s konjem. Živimo u dobu, gdje vrijednost se stvara u suradnji čovjeka i umjetne inteligencije, u kreativnosti i rješavanju kompleksnih problema.

Moderni odgovor na «lošadinsku snagu» za tehniku su vat i gigaflop. A moderni odgovor za čovjeka su pojmovi potencijala, kapitala i sinergije. Ne mjjeriti ljude u uvjetnim «snagama», već stvarati uvjete za iskorištavanje njihovih unikatanih mogućnosti — to je izazov koji stoji iza ovog, izgleda jednostavnog lingvističkog pitanja. Povijest izuma Wattoa uči nas kako metafore pokreću progres. Danas nam treba nova, humanija metafora za rad i stvaranje.

Permanent link to this publication: