Mogu li tarkani živjeti na Mjesecu? Ekstremalne uvjeti i granice života

Pitanje o mogućnosti preživljavanja tarkana na Mjesecu dodiruje temeljne probleme astrobiologije i ekstremalne biologije. Iako imaju reputaciju kao iznimno izdržljivi organizmi, lunična sredina predstavlja skupinu faktora, svaki od kojih je smrtonosan za svaku poznatu formu života. Analiza uvjeta na mjesecu Zemlje i fizioloških ograničenja tarkana omogućava dati jednoznačno negativan odgovor, ali sam po sebi ovaj pitanje otvara zanimljive znanstvene perspektive.

Fiziologija tarkana i granice njihovog preživljavanja

Tarkani, posebno crveni prusak ili američki tarkan, pokazuju fenomenalnu izdržljivost prema nizu neugodnih uvjeta. Oni mogu nositi značajne doze radijacije, do 15 puta više od letalne doze za čovjeka, preživjeti bez hrane nekoliko tjedana i oporaviti se nakon kratkog potapanja u vodu. Njihova izdržljivost je uzrokovana spoljnim stadijem staničnog ciklusa, efikasnom sistemom popravljivanja DNK i sposobnošću ulaziti u stanje anabioze pri lošim uvjetima. Međutim, te adaptacije djeluju unutar zemaljske biosfere. Kritična ovisnost za tarkana, kao i za svaki drugi organizam, je prisutnost atmosfere. Dijahalni sustav tarkana, sastavljen od traheja, zahtijeva prisutnost plinovitog kisika za izvođenje disanja.

Atmosferski vakum i temperaturni režim Mjeseca

Mjesec gotovo nema atmosfere. Atmosfersko pritisak na njegovoj površini iznosi oko 10^{-12} torr, što je uvjet dubokog vakuma. Pri takvom pritisaku tekućine brzo počinju kipeti pri sobnoj temperaturi zbog nedostatka vanjskog pritiska. Hemolimfa (analog krvi u članištonogih) u tijelu tarkana bi instante započela kipeti, što bi vodilo do raskida tkiva i brzog smrti. U isto vrijeme na organizam će djelovati ekstremni temperaturni režim. Mjesec dani traju oko 14 zemaljskih dana, tijekom kojih temperatura na ekvatoru može dostići +127°C, a tijekom mjesecne noći opasti do -173°C. Ni jedan zemaljski organizam nema belkovske strukture koje bi mogle održati život u tom opsegu. Belci denaturiraju pri visokim temperaturama, a stanične membrane se uništavaju pri dubokoj zamrznjenju.

Radiacijski fon i problem metabolizma

Nedostatak magnetskog polja i guste atmosfere na Mjesecu čini njegovu površinu nezaštitnom pred kosmičkom i sunčevom radijacijom. Dosažena doza radijacije na mjesecnoj površini iznosi 200-1000 puta više od doze na površini Zemlje. Iako su tarkani otporni na radijaciju po zemaljskim mjerama, duljito trajno djelovanje takvih tokova bi uzrokovalo neobratne oštećenja DNK i smrt stanica. Usto, pred organizmom bi stala nerazriješena problema metabolizma. Čak bi tarkan nekako bio zaštićen od vakuma i temperaturnih fluktuacija, nemalo bi imao što disati i što jesti. Nedostatak organske tvari i vode čini nemogućim bilo koji poznat metobolički ciklus.

Znanstveni kontekst i značenje eksperimenta

Misleni eksperiment s tarkanima na Mjesecu ima ne samo umozrinski karakter. Osvjetljava principijalnu razliku između izdržljivosti prema pojedincim stresnim faktorima u zemaljskim uvjetima i sposobnosti preživljavanja u kompleksno neprijateljskoj sredini drugog nebeskog tijela. Istraživanje granica preživljavanja zemaljskih organizama, poput tihohodača ili nekih bakterija, u uvjetima koji imitiraju kosmičke, je važna oblast znanosti. To pomaže odrediti granice življivog područja i razumjeti koje oblike života mogu postojati izvan Zemlje. Tarkani, bez sumnje, su prvaci po izdržljivosti na našoj planeti, ali Mjesec za njih predstavlja potpuno sterilnu i smrtonosnu sredinu, gdje nijedna evolucijska adaptacija nema snage.

Permanent link to this publication: