Mogu li trakuši živjeti na Mjesecu? Ekstremalne uvjeti i granice života

Pitanje o mogućnosti preživljavanja trakuši na Mjesecu dotiče fundamentalnih problema astrobiologije i ekstremalne biologije. Iako imaju reputaciju kao iznimno izdržljivi organizmi, lunična sredina predstavlja skupinu faktora, svaki od kojih je smrtonosan za svaku poznatu formu života. Analiza uvjeta na mjesecnom satelitu i fizioloških ograničenja trakuši omogućava dati jednoznačno negativan odgovor, ali sam po sebi ovaj pitanje otvara zanimljive znanstvene perspektive.

Fiziologija trakuši i granice njihovog preživljavanja

Trakuši, posebno crveni prusak ili američki trakuš, pokazuju fenomenalnu izdržljivost prema nizu neugodnih uvjeta. Oni mogu nositi značajne doze radijacije, do 15 puta više od letalne doze za čovjeka, preživjeti bez hrane nekoliko tjedana i oporavljati se nakon kratkog potapanja u vodu. Njihova izdržljivost je uzrokovana spoljnim stadijem staničnog ciklusa, efikasnom sistemom popravke DNK i sposobnošću ulaziti u stanje anabioze pri lošim uvjetima. Međutim, te adaptacije rade unutar zemaljske biosfere. Kritična ovisnost trakuši, kao i bilo kojeg drugog organizma, je prisutnost atmosfere. Dijahalni sustav trakuši, sastavljen od traheja, zahtijeva prisutnost plinovitog kisika za izvođenje disanja.

Atmosferski vakum i temperaturni režim Mjeseca

Mjesec gotovo nema atmosfere. Atmosfersko pritisak na njegovoj površini iznosi oko 10^{-12} torr, što je uvjet dubokog vakuma. Pri takvom pritisaku tekućine brzo počinju kipeti pri sobnoj temperaturi zbog nedostatka vanjskog pritiska. Hemolimfa (analog krvi u članišطلاق stonogih) u tijelu trakuši bi instantečno isparila, što bi vodilo do raskida tkiva i brzog smrti. U isto vrijeme na organizam će djelovati ekstremni temperaturni režim. Mjesecne dane traju oko 14 zemaljskih dana, tijekom kojih temperatura na ekvatoru može dostići +127°C, a tijekom mjesecne noći opasti do -173°C. Ni jedan zemaljski organizam nema belkovske strukture koje bi mogle održati život u tom opsegu. Belci denaturiraju pri visokim temperaturama, a stanične membrane se uništavaju pri dubokoj zamrznjenju.

Radiacijski fon i problem metabolizma

Odsustvo magnetskog polja i guste atmosfere na Mjesecu čini njegovu površinu nezaštitnom pred kosmičkom i sunčevom radijacijom. Dosažena doza radijacije na mjesecnoj površini iznosi 200-1000 puta više od doze na zemaljskoj površini. Iako su trakuši otporni na radijaciju po zemaljskim mjerama, dugotrajan utjecaj takvih tokova bi izazvao neobratne oštećenja DNK i smrt stanica. Usto, pred organizmom bi stala nerazriješena problema metabolizma. Čak i ako bi trakuš nekako bio zaštićen od vakuma i temperaturnih fluktuacija, nemalo bi imao što disati i što jesti. Odsustvo organske materije i vode čini nemogućim bilo koji poznat metobolički ciklus.

Naучни контекст и значение эксперимента

Misleni eksperiment s trakušima na Mjesecu ima ne samo umozrinski karakter. On podsjeća na principijalnu razliku između otpornosti na pojedinačne stresne faktore u zemaljskim uvjetima i sposobnosti preživljavanja u kompleksno neprijateljskoj sredini drugog nebeskog tijela. Istraživanje granica preživljavanja zemaljskih organizama, poput tardigradi ili nekih bakterija, u uvjetima koji imitiraju kosmičke, je važna oblast znanosti. To pomaže odrediti granice življivog područja i shvatiti koje vrste života mogu postojati izvan Zemlje. Trakuši, bez sumnje, su prvaci po izdržljivosti na našoj planeti, ali Mjesec za njih je apsolutno sterilna i smrtonosna sredina, gdje nijedna evolucijska adaptacija nema sile.

Permanent link to this publication: