Pitanje o spajanju biblijskog pričanja o nastanku čovječanstva i modernih genetičkih podataka o opasnosti bliskorođenih brakova (inbridinša) je jedna od najtežih točaka srazavanja nauke i religije. S jedne strane, Knjiga Postanaka opisuje nastanak svih ljudi od jedne pare — Adama i Eve, a kasnije, nakon svjetskog potopa, — od obitelji Noe. S druge strane, moderna genetika jednoznačno pokazuje da bliskorođeni brakovi značajno povećavaju rizik za pojavu štetnih reksivnih mutacija, koje vode do nasljednih bolesti. Rješenje ovog izgleda proturječja leži u oblasti interpretacije također i svetih teksta, tako i znanstvenih činjenica.

Genetički mehanizmi rizika pri inbridinšu

S znanstvenog stajališta, opasnost inbridinša je uzrokovana raspodjelom u populaciji reksivnih alelij — varijanti gena, koje ne ispoljavaju se u prisustvu dominantnog, zdravog alelija. Svaki čovjek je nositelj nekoliko takvih skrivenih, potencijalno štetnih mutacija. U raznovrsnoj populaciji je vjerojatnost susreta dva nositelja jednake reksivne mutacije niska. Međutim, kod bliskih rođaka, koji imaju zajedničke predake, genetički skup je jako sličan. Kao rezultat toga, njihovo potomstvo s visokom vjerojatnošću nasljeđuje dvije kopije štetne reksivne alelije (po jednoj od svakog roditelja), što vodi do pojavljivanja nasljedne bolesti, poput kistikog fibroza, fenilketonurije ili različitih oblika imunodeficita.

Biblijska paradigma i njezine teološke interpretacije

Biblijsko pričanje, ako ga razumijemo doslovno, predstavlja neizbježnost bliskorođenih brakova na početku čovječanstva. Djece Adama i Eve (Kain, Abel i Sif) su mogli nastaviti roditi se samo kroz vezu jedan s drugim, ili, kako predlažu neki apokrifni tumači, s drugim «čovječkim kćerkama», koje nisu izričito spomenute u kanonskom tekstu. Slična situacija nastaje nakon potopa, kada sva moderna čovječanstva dolazi od tri para — sinova Noe i njihovih žena. Za religijsku misao to je stvorilo ozbiljan izazov, koji se rješava nekoliko načina. Jedan od pristupa tvrdi da su Adam i Eva bili stvoreni savršeni, i njihov genom nije sadržavao inicijalno štetne mutacije. Sljedeće genetičke greške su se akumulirale postepeno, tijekom mnogih generacija, u rezultatu gрехopada i odvođenja od prvobitnog ideala.

Hipoteza inicijalnog genetičkog savršenstva i degradacije

Prema ovoj teološkoj modeli, prve generacije ljudi nakon Adama i Noe su imale «čist» genom, u kojem ili potpuno nedostajale su letalne reksivne alelije, ili njihovo količine je bilo zanemarivo malo. To je činilo inbridinš inicijalno sigurnim na ranim stadijima povijesti čovječanstva. S vremenom, u rezultatu akumulacije mutacija, genetičko breme je poraslo, i do trenutka uspostavljanja zakona Mojsieva, koji je zabranjivao krvnorođene brakove (Leviticus 18), potreba za takvim zakonom je postala očita s medicinske točke stajanja, dane iznad. Tako se božanski zabran je interpretira ne samo kao moralna norma, nego i kao akt brige o fizičkom zdravlju naroda.

Simboličko čitanje i evolucija čovječanstva

Tako se izgledajući sukob između genetike i Biblije ispostavlja ne tako nepreostupan. On se rješava ili kroz prihvaćanje modele inicijalnog genetičkog savršenstva i kasneje degradacije, ili kroz simboličku interpretaciju svetog teksta, koja ostavlja prostor za znanstvene podatke o evoluciji i genetičkom raznovrsnosti ljudske populacije. Oba pristupa priznaju autoritet Pisma, također i realnost otvorenih znanstvenim zakonima bioloških zakonitosti.

Permanent link to this publication: