Prikazivati figu: povijesni simbolizam, kulturoznanje i granice oštrbe

Duboka povijest znaka: od antičke apotropike do suvremene urvanosti

Znak «figa» (kukish, šiš), pri kojem se veliki palac probija između prstena i srednjeg palca zatvorenog zgloba, je jedan od najstarijih i najsemiotički najgušćih simbola u svjetskoj kulturi. Njegova oštrboća nije univerzalna, već kontekstualna, ovisna o kulturoznom kodu, situaciji i inicijali demonstranata. S znanstvene točke gledišta, ovaj znak predstavlja jasni primjer neverbalne komunikacije, čiji značenje je evoluiralo od sakralne zaštite do grubog odbijanja i unižujućeg poruka.

Antički izvori: zaštita, plodnost i šale

Prve poznate slike znaka (lat. manu fica — «ruka-figa») se javljaju u drevnorimskoj i etruškoj kulturi. Inicijalno je nosio apotropijski (zaštitno-obezbedni) karakter:

• Zaštita od sglasa i zlih sila: Znak, sličan ženskim genitalijama (fica — smokva, plod smokve, također slengovsko oznaka vulve), simbolizirao je plodnost i život, odbijajući zli glaz. Podveske u obliku figi (figurine) nosele kao amuleti.

• Falčki simbol: U kombinaciji s friktivnim pokretom («vvinčanje») znak je bio neprihvatljiv simbol seksualnog akta i imao je komično-oshtrbovni podtekst, što pokazuju antički graffiti i komedije.

Interesantan činjenica: U drevnom Rimu su znak koristili za ritualnu oštruću, upućujući ga u pravac konkurenta na igrama. U isto vrijeme su robovi pokazivali figu iza leđa gospodarova, kako bi se simbolički zaštitili od njihovog gnova, — praksa koju su dokumentirali Persionovi satiri.

Srednjovjekovje i Renesans: razvoj dvojnog značenja

U kršćanskoj Europi se pagonski znak prilagodio i dobio novo zvučanje:

• Zaštita od dijabla i vještičara: Znak je nastavio se koristiti kao suverni amulet. U Njemačkoj je bio poznat kao Feige (figa) ili Fickfack, a u Italiji — far la fica.

• Jasno oštrbovstvo i negiranje: Do XIII–XIV stoljeća je znak prvo ušao u uporabu kao neprihvatljiv i unižujući znak. Pokazivali su ga kako bi izrazili kategoričan odbijaj, šale ili optužbu za glupost. Na slici Botticellijeve «Vesele» (oko 1482) jedna od gráci, Harita, možda pokazuje ovaj znak, što se tumači povjesničarima umjetnosti kao složen mitološki ili kurtoazni simbol, a ne direktno oštrbovstvo.

Kulturne razlike: ne uvijek oštrbovstvo

Oštrboća znaka se razlikuje u različitim kulturama:

• Rusija i slavenske zemlje: «Figa», «šiš», «kukish» — otvoreno oštrbovni znak, koji znači grubi odbijaj, šale, seksualno oštrbovstvo.

• Portugalska, Brazil, Hrvatska, Turska: Znak (figa) je prvo i prije svega moćan amulet od sglasa i privlačenja sreće. Ovdje nose figure-amuleti od crvenog koralja ili srebra.

• Japonija: Znak (親指を中指と人差し指の間に入れる) se koristi za oznaku odbijaja, ali ne nosi tako jasnu seksualnu konotaciju i smatra se umjereno grubim.

Interesantan činjenica: U njemačkoj kulturi znak nosi naziv "die Feige zeigen" i ima sličnu sa ruskom negativnu boju. Međutim, u sredinom XX stoljeća psihijataririk Erich Fromm u djelu «Anatomija ljudske destruktivnosti» je naveo ga kao primjer simboličke agresije koja zamjenjuje fizičko nasilje.

Psiholingvistika i suvremensost: mehanizam oštrbovstva

Iz perspektive psiholingvistike, pokazivanje figi je emblematski znak koji ima četki verbalni odgovor (primjer: «Pobaci i provali!», «Ničega ne dobijes!»). Njegova oštrboća se sastoji od:

1. Prekidanje tabua: Znak se odnosi na tabuiziranu tijesnu sferu, što izaziva reakciju odisma.

2. Demonstracija prezira: Znak je usmeren na uništavanje adresaata, oduzimajući mu dostojanstvo i status.

3. Agrski odbijaj: To je neverbalni analog grubog odbijaja, blokirajući daljnju komunikaciju.

U modernim pravnim sistemima (uključujući ruski) javna demonstracija ovog znaka može biti ocijenjena kao malo huliganstvo (čl. 20.1 KPA RF «Narušavanje javnog reda») ili, u određenom kontekstu, kao oštrbovstvo (čl. 5.61 KPA RF), ako se dokажda namjeravanje uništiti čast i dostojanstvo.

Etički i društveni izvod

Također, pokazivanje figi drugom ljudskom u većini europskih i slavenskih kultura je oštrbovno djelo. Njegova oštrboća se korijeni u dubokim kulturoznim kodovima, koji spajaju staru magičnu simboliku s moderne grubotom. Međutim, ključno ostaje kontekst i namjeravanje. U situaciji prijateljskog šalovitog područja između bliskih ljudi znak može biti primljen drugačije nego u javnoj polemici ili sukobu. Znanstveni pogled na ovaj znak otkriva ga kao složen paliptset, gdje se slojevi povijesti — od amuleta do prokletstva — preklapaju jedan na drugi, činivši ga moćnim, ali opasnim alatom neverbalne komunikacije, čiji uporaba zahtijeva osviještenost njegovog teškog simboličkog težišta.

U konačnici, pokazivanje figi je akt prekida komunikacije, prekid od argumentacije do primitivne simboličke agresije. Njegova primjenjivost i dopuštenost u modernom društvu, koje se pravi konstruktivnom dijalogu, je iznimno sumnjičava, što potvrđuje i povijesna semiotika tako i norme društvene etike.

Permanent link to this publication: