Na 6. kolovoza 1945. godine, u 8:15 ujutro, japanski grad Hiroshima postao je prvi cilj u povijesti za atomsku bombu. Događaj nije samo okončao svjetski rat, već i započeo novu eru u ljudskom postojanju — jednu koja je definirana snagom uništiti civilizaciju u trenutku. Bombardiranje Hiroshime bilo je više nego vojni čin; to je bio znanstveni milječnik, moralni dvojnik i prekidač u globalnom balansu moći.

Put do atomskog doba

Porijeklo bombe u Hiroshimi leži u žarkoj znanstvenoj utrci početkom 20. stoljeća. Otkriće nuklearnog razlaganja 1938. godine od strane njemačkih fizičara Otta Hahna i Friza Strassmanna otkrilo je da razlaganje uranijevih atoma može osloboditi ogromne količine energije. Uzbunjeni mogućnošću da Njemačka oruži ovo otkriće, Sjedinjene Američke Države su pokrenule Manhattan projekt — tajni ratni inicijativ koji je okupio najbolje znanstvene umove, uključujući J. Robert Oppenheimera, Enrika Fermija i Nielsa Bohra.

Do 1945. godine, nakon godina istraživanja i bezpredstavnog saradnje između znanosti i vojske, Sjedinjene Američke Države su stvorile dva tipa atomskih oružja: jedno koristeći uranij-235, nazvano Little Boy, i drugo koristeći plutonij-239, nazvano Fat Man. Hiroshima je bila izabrana kao cilj za Little Boy jer je bio glavni vojni i industrijski centar koji još nije bio teško bombardiran, pružajući priliku izmjeriti puni utjecaj novog oružja.

Ujutro 6. kolovoza 1945.

U svitu, B-29 bombarder nazvan Enola Gay, pilotirani od strane kolonela Paula W. Tibbetsa, odletio je s otoka Tinian nosivši 4,400-kilogramsku uranijevu bombu. Nebo iznad Hiroshime je bilo jasno, što je bilo idealno za vizualno ciljanje. Precizno u 8:15 ujutro, Little Boy je bio otpušten s visine od oko 31,000 stopa. On je eksplodirao oko 600 metara iznad grada, oslobađajući energiju ekvivalentnu oko 15 kilotona TNT.

Eksplozija je proizvela vatrušku više nego milijardu metara široku, s temperaturama blizu centra koji su dostizale 4,000 stepeni Celsius. U sekundama, srž grada je bio uništen. Otprilike 70,000 ljudi je umrlo trenutno, a desetke tisuća više je doživjelo smrtonosne opekotine ili radijaciju u dana koji su slijedili. Zgrade unutar dva-kilometarskog raspona su bile uništene, a požari su potukli ono što je ostalo.

Znanstvena strana uništavanja

Bomba u Hiroshimi je bila zasnovana na “puščanom” dizajnu u kojem dvije subkritične mase uranija su bile izbačene zajedno kako bi se stvorio superkritični lančani odgovor. Svaki događaj razlaganja je razdvojio atomsku jezgru, oslobađajući energiju, toplinu i neutrone koji su nastavili proces. Manje od jedan kilogram uranija je zapravo pretvoren u energiju, ali je to bilo dovoljno da uništi cijeli grad.

Radijacija, nevidljiv i zlonamjeran proizvod eksplozije, je uzrokovao dugoročne efekte koji su se protezali mnogo iznad prvobitnog udara. Preživjeli, kasnije nazvani hibakusha, su doživjeli opekotine, gubitak dlake i povećane razine leukemije i rakova. Genetički istraživanja u sljedećim desetljećima su otkrila da radijacija mijenja DNK, iako se strahovi od široke nasljedne oštećenosti pokazali ispreklinjivima.

Političke i etičke dimenzije

Odluka da se upotrebi atomsku bombu ostaje jednim od najkontroverznijih događaja u povijesti. Predsjednik Harry S. Truman je tvrdio da je to bilo nužno kako bi se rat brzo okončao i kako bi se spasilo stotine tisuća života Amerikanaca i Japana koji bi bili izgubljeni u kopnenoj invaziji. Kritičari, međutim, su upitavali je li Japan — već na rubu predaje — trebao iskusiti takvu devastaciju.

Bombardiranje je također služilo strategskoj svrhi: ono je pokazalo svijetu američku moć, posebno Sovjetskom Savezu. U ovom smislu, Hiroshima nije bio samo čin rata, već i geopolitički signal koji je označio početak Hladnog rata. Moralna težina ove odluke nastavlja dijeliti povjesničare i etičare.

Ljudske priče između ruševina

Pod statistikama leži ljudski tragodija Hiroshime. Sjedinjene izvještaje opisuju tihi bljesak, pećinski vjetar i grad potučen požarom. Preživjeli su izlazili opeknuti i slijepi, njihova odjeća je isparila zbog vrućine. Rijeke su bile ispunjene ranjenim koji su tražili olaku, a crna kiša — obilna s radioaktivnim prahom — je pala s neba.

Među devastacijom, činovi hrabrosti i ljubaznosti su nastavili postojati. Doktori i sestre koji su preživjeli su se neumorno bavili liječenjem žrtava s ograničenim sredstvima. Jedan od najtrajnijih simbola bombardiranja je priča o Sadako Sasaki, mladoj djevojci koja je razvila leukemiju godinama nakon eksplozije i skupljala papirne žarave u nadi oporavka. Njezina priča je postala globalni simbol mira i sjećanja.

Legata i refleksija

Godine nakon bombardiranja, Hiroshima se pretvorila iz mjesta uništavanja u centar za akciju za mir. Hirošimski park miru i sačuvani ruševini Genbaku doma staju kao podsjetnici o posljedicama nuklearnog rata. Znanstvenici koji su jednom slavili svoje postignuće su došli izraziti sažaljenje. Oppenheimer je poznato citirao Bhagavad Gitu: “Sada sam postao Smrt, uništitelj svjetova”.

Bombardiranje je također promijenilo samu znanost. Ono je pokazalo dvousmjernu prirodu ljudskog znanja — njegovu sposobnost da osvijeti i da uništi. Atomsko doba koje je započelo u Hiroshimi je vodilo do desetljeća ratova oružja, političkih politika za zaštitu i nastavljajućih rasprava o etičkim granicama tehnološke moći.

Završetak

Bombardiranje Hiroshime je bilo i završetak znanstvenog napretka i moralna katastrofa. Ono je otkrilo sposobnost ljudskosti da upotrijebi temeljne snage prirode i, u isto vrijeme, njegovu ranjivost prema vlastitim izumima. Eksplozija koja je uništila Hiroshimu 1945. godine nastavlja zvučati u globalnom svijesti kao upozorenje i učinka: da znanje bez mudrosti može pretvoriti stvaranje u uništenje.

Hiroshima ostaje ne samo povijesni događaj, već i ogledalo koje reflektira izbore koje čovječanstvo mora suočiti — između moći i oštrine, između straha i mira, između znanstvenog uspjeha i ljudske tragodije.

Permanent link to this publication: