Tanac u kršćanstvu: između odbijanja, mistike i liturgičkog žestа

Uvod: ambivalentnost odnosa

Pozicija kršćanstva prema plesu je istorijski složena i dvosmišljenja. Ona se formirala u dijalogu i sukobu s panteističkim praksama, pod uticajem antropologije (ocena tijela) i teoloških doktrina. Kao rezultat ne postoji jedina «kršćanska pozicija»; već, može se govoriti o spektru odnosa — od potpunog odbijanja kao greškovne prakse do uključivanja u liturgički život kao oblik mističke molitve. Ovaj spektar zavisi od doba, konfesije, kulturalnog konteksta i specifične tradicije.

Historijski korjeni: ranokršćanska polemika i sintezа

Rana Crkva (I–IV v.) postojala je u okruženju helenske i bliskosjevernoistočne kulture, gdje je ples bio dio religioznih mističnosti (npr. u kultima Dionisa, Kibele), narodnih praznika i rimskih predstava. Otci Crkve (Tertulijan, Ivan Zlatoust, Avugustin) su oštro kritikovali te oblike, videvši u njima:

Proizvodnju panteizma i idolopoklonstva.

Uzbudživanje čuještine i poštovanja kroz demonstraciju tijela.

Veze sa amoralnim kontekstem pekara i kazališnih predstava.

Međutim, već u tom periodu mogu se naći tragova drugog odnosa. U Ewangeliju postoji metaforičko spominjanje plesa (priča o izgubljenom sinu: «…zakolili otkrmljenog teletka… i počeli se veseliti» — Lk. 15:23-24, gdje «veseliti» u grčkom može značiti ples). Također postoji ranokršćanska legenda o plesačkom Isusu u apokrifskim «Djelovanjima Ivana» (II v.), gdje Isus, okružen učenicima, vodi kružnicu pred Tajnom večerom, objašnjavajući kroz pokrete tajne vjere.

Konfesionalne razlike

1. Pravoslavlje: liturgički žest i narodna tradicija
U vizantijskoj i pravoslavnoj tradiciji ples kao samostalno djelo u bogoslužju ne postoji. Međutim, bogoslužje se razumije kao «ples pred Bogom» u metaforičkom smislu: to je strogo regulirano, ritmično, simfonično djelo (procesije, kadjenje, pokloni). Plastika bogoslužja ima duboki simbolički smisao.

Primjer: U jeruzalemskom bogoslužju Uletašća Gospodina u Jeruzalemu (Veselo ponedjeljak) procesija s grančicama oko crkve može se smatrati slavnim, ritmičnim hodom.

Narodna kultura: U postravnijskom periodu, posebno kod slovenskih naroda, kršćanski praznici (Rođenje, Uskrs, Troica) često su uključivali kružnice i narodne plesove, koji, iako nisu bili dio liturgije, su bili osmišljeni kao izraz radosti. Crkva se odnosila prema njima s sumnježom, ali često je tolerirala kao narodni običaj.

2. Katolicizam: od mističnosti do osuđenja
U zapadnom srednjem vijeku postojale su liturgičke drame i mističnosti koje su mogle uključivati elemente procesija i ritmičkih pokreta (npr. «Ples smrti» kao moralite). Međutim, nakon Trentskog sabora (XVI v.) te oblike su uglavnom isključene iz crkve. Oficijalna pozicija je postala strožija, iako su u narodnom katolicizmu (posebno u Latinskoj Americi i na Filipinima) plesne procesije sačuvane.

3. Protestantizam: radikalno odbijanje i nove oblike
Reformacija, sa svim njenim naglaskom na «samo Pismo» i odbijanjem «ljudskih ustanova», u većini pravaca (kalvinizam, puritanizam, mnoge baptičke crkve) je potpuno isključila ples iz sferе sakralnog, smatrajući ga svjetovnim, greškovnim zabavom. Tek u XX–XXI vekovima neke hrizmatičke i neopentekostalne zajednice su ponovo uveli plesnu praksu kao oblik poklonstva.

4. Etiopska i Koptska Crkva: jedinstvena liturgička tradicija
To je najjača izuzetak. U Etiopskoj pravoslavnoj crkvi postoji drevna tradicija liturgičkog plesa «evharističkog kebra». Svjetovnici i dijakoni tijekom prazničnih službi (posebno na velike praznike) izvode posebne, spore, kretajuće se pokrete, često sa štapovima i bongosima, krećući se trokročnim ritmom (simbol Trojice). To nije zabavni ples, već molitva u pokretu, izraz radosti i zahvalnosti.

Mistički i monaški ples

U istoriji kršćanske mistike ples je ponekad služio kao metafora ili čak praksa jedinjenja s Bogom.

Majster Ekhart (XIV v.) je dušu koja se vraća Bogu nazivao «plesačkom dušom».

Haskidizam (judajsko mističko pokretanje XVIII v., blisko duhu nekim kršćanskim idejama) je aktivno koristio ekstatički ples kao način postizanja religioznog uzbuđenja (devekut), što je uticalo na neke kršćanske zajednice istočne Evrope.

U praksi isihazma (pravoslavno umno delovanje) ne postoji ples, ali postoji pažnja na ritam disanja i srčanog udara kao unutrašnjem «pokretu» molitve.

Sovremene tendencije: hrizmatičko ponovno rođenje i kritika

Sredinom XX veka je ples ponovo ušao u neke zajednice u hrizmatičkom i neopentekostalnom pokretu (uključujući katoličko obnovljenje) kao spontano izraz radosti u Duhu, oblik hvalе i poklonstva. Često se to ispoljavaju impromiziranim pokretima sa zastavama, platcima (tkaninama hvalе). Pristaše vide to kao izvršavanje biblijskih poziva «hvalite ga s timpanom i licima» (Ps. 150:4). Kritičari (uključujući unutar protestantizma i pravoslavlja) smatraju to za nepristojnu emocionalnost, zaštovanje sekularnih praksa i odstupanje od bogoslužja.

Ples kao kršćansko umjetnost i svjedočanstvo

Van liturgičkog konteksta postoji fenomen kršćanskog plesnog umjetnosti (Christian dance ministry). To su postavljene horeografske brojevi na biblijske priče ili duhovne teme, izvođeni u koncertnim salama ili kao dio evanđelizacijskih događanja. Ovdje postaje vizualna propovest, jezik metafora za prenošenje duhovnih istina.

Teološko osmišljanje: mogući pristupi
Teolozi koji se bore za reabilitaciju plesa u kršćanstvu, predlažu nekoliko pristupa:

Incarnacijski: Kršćanstvo slavi Bogovoplođenje, a to znači i tijelo kao hram Duha Svetog. Ples može biti izraz svetog tijela.

Eshatološki: Ples je predvukšanje radosti Carstva Božjeg, gdje će biti «pekar i veselje» (upoređeno s Lk. 15:25).

Trinitarijski: Međusobno kretanje Lica Trojice (perihorazis) se neki teolozi opisuju kao savršeni, vječni «ples» ljubavi, u koji je pozvan čovjek.

Završetak: od zabrana do poziva

Istorija plesa u kršćanstvu je istorija stalnog napetosti između asketskog odbijanja svijeta (uključujući njegove tijelske prakse) i inkarnacijskog afirmiranja svih ljudskih priroda. Ako u prvih vekova i veku Reformacije je prevladavala očuvateljska, zabranjiva logika (posebno na zapadu), onda se u zadnjem vremenu primjetuje pokret ka više integrativnom pogledu.

Ples u kršćanstvu danas postoji u nekoliko oblika: kao drevna liturgička tradicija (Etiopija), kao narodni obredni element, kao spontano hrizmatičko izraz i kao profesionalno umjetnost na duhovne teme. njegova budućnost će zavisi od toga, će li kršćanske zajednice naći teološki duboki i liturgički prikladne oblike za realizaciju te istine, da je vjera ne samo misao i riječ, već i pokret cijelog bića, uključujući tijelo, ka Bogu. Ples ostaje izazov, pozivajući kršćanstvo na novo osmišljanje ljepote i svetosti ljudskog pokreta.

Permanent link to this publication: