Tanec u kršćanstvu: između odbijanja, mistike i liturgičkog žestova

Uvod: ambivalenća odnosa

Pozicija kršćanstva prema plesu je istorijski složena i dvosmislena. Ona se oblikovala u dijalogu i sukobu s pagonskim praksama, pod utjecajem antropologije (ocena tijela) i bogoslovskih doktrina. Rezultatom nije postojala jedina «kršćanska pozicija»; više bi se moglo govoriti o spektru odnosa — od potpunog odbijanja kao grijehovne prakse do uključivanja u liturgijski život kao oblik mistične molitve. Ovaj spektrum ovisi o dobi, konfesiji, kulturoznom kontekstu i konkretnoj tradiciji.

Istorijski korjeni: ranokršćanska polemika i sintez

Rana Crkva (I–IV st.) postojala je u okruženju helenske i blizuskupljanske kulture, gdje je ples bio dio religioznih mističnosti (npr. u kultima Dionisa, Kibele), narodnih praznika i rimskih predstava. Oci Crkve (Tertulijan, Ivan Zlatoust, Avгустin) su oštro kritizirali te forme, videvši u njima:

Proizvodnju pagonstva i idolopoklonstva.

Uzbudživanje čušćnosti i požude kroz demonstraciju tijela.

Vezi s amoralnim kontekstom pekara i kazališnih predstava.

Međutim, već u tom periodu mogu se naći tragova i drugog odnosa. U Ewangeliju postoji metaforičko spominjanje plesa (priča o izgubljenom sinu: «…zakolili откормljenog teletka… i postali veseli» — Lk. 15:23-24, gdje «veseli» na grčkom može značiti ples). Također postoji ranokršćanska legenda o plesajućem Isusu u apokrifskim «Djelovanjima Ivana» (II st.), gdje Isus, okružen učenicima, vodi kolo pred Tajnom večerom, objašnjavajući kroz pokrete tajne vere.

Konfesionalne razlike

1. Pravoslavlje: liturgijski žest i narodna tradicija
U vizantijskoj i pravoslavnoj tradiciji ples kao samostalno djelo u bogosluženju ne postoji. Međutim, bogosluženje se razumije kao «ples pred Bogom» u metaforičkom smislu: to je strogo regulirano, ritmično, simfonično djelo (procesije, kadjenje, pokloni). Plastika bogosluženja ima duboki simbolički značenje.

Primjer: U jeruzalemskom bogosluženju Uletaona u Jeruzalemu (Veselica nedjelja) procesija s vetvama oko crkve može se smatrati slavnim, ritmičnim hodom.

Narodna kultura: U postvizantijskom periodu, posebno kod slovenskih naroda, kršćanski praznici (Rođenje, Uskrs, Troica) često su uključivali kola i narodne plesove, koji, iako nisu bili dio liturgije, su bili osmišljeni kao izraz veselja. Crkva se prema njima odnosila s sumnje, ali je često tolerirala kao narodni običaj.

2. Katolicizam: od mističnosti do osuđivanja
U zapadnom srednjem vijeku su postojale liturgičke drame i mističnosti koje su mogle uključivati elemente procesija i ritmičkih pokreta (npr. «Ples smrti» kao moralite). Međutim, nakon Tridentskog sabora (XVI st.) te forme su većinom isključene iz crkve. Oficijalna pozicija je postala više stroga, iako su u narodnom katolicizmu (posebno u Latinskoj Americi i na Filipinima) nastavile postojati plesne procesije.

3. Protestantizam: radikalno odbijanje i nove oblike
Reformacija, sa svim njenim naglaskom na «samo Pismo» i odbijanjem «ljudskih postupaka», u većini pravaca (kalvinizam, puritanizam, mnoge baptske crkve) je potpuno isključila ples iz sferе sakralnog, smatrajući ga svjetovnim, grijehovnim zabavom. Tek u XX–XXI stoljeću neke hrisćanske zajednice ponovo su uveli plesnu praksu kao oblik poklonstva.

4. Etiopska i Koptska Crkva: jedinstvena liturgijska tradicija
To je najjači izuzetak. U Etiopskoj pravoslavnoj crkvi postoji drevna tradicija liturgijskog plesa «evharističkog kebra». Svjetovnici i dijakoni tijekom prazničnih služenja (posebno na velike praznike) izvode posebne, spore, valjave pokrete, često sa štapovima i bongosima, krećući se troštapnim ritmom (simbol Trojice). To nije zabavni ples, već molitva u pokretu, izraz veselja i zahvalnosti.

Mistički i monaški ples

U istoriji kršćanske mistike ples je ponekad služio kao metafora ili čak praksa jedinjenja s Bogom.

Meister Eckhart (XIV st.) je dušu koja se vraća Bogu nazivao «plesavom dušom».

Haskidizam (judajsko mističko pokret iz XVIII st., bliski duhu nekim kršćanskim idejama) je aktivno koristio ekstatički ples kao način postizanja religioznog uzbuđenja (dvekut), što je uticalo na neke kršćanske zajednice istočne Europe.

U praksi isihazma (pravoslavno mudro djelovanje) ne postoji ples, već pažnja na ritam disanja i srčanog udara kao unutarnjeg «pokreta» molitve.

Savremene tendencije: hrisćansko ponovno rođenje i kritika

Sredinom XX stoljeća je ples ponovo ušao u neke zajednice u hrisćanskom harkizmatičkom i neopentekostičkom pokretu (uključujući katoličko obnovljenje) kao spontano izraz veselja u Duhu, oblik hvalе i poklonstva. Često je to impromizovani pokret s flagovima, plahtama (tkanjima hvalе). Pristaše vide u tome izvršavanje biblijskih poziva «hvalite Ga s timpanom i licima» (Ps. 150:4). Kritičari (uključujući unutar protestantizma i pravoslavlja) smatraju to za neprigodnu emocionalnost, zaokupljanje sekularnih praksa i odlazak od bogobojstva.

Ples kao hrisćansko umjetnost i svjedočanstvo

Izvan liturgičkog konteksta postoji fenomen hrisćanskog plesnog umjetnosti (Christian dance ministry). To su postavljene horeografske numere na biblijske priče ili duhovne teme, izvođene u koncertnim dvoranicama ili kao dio evangeličkih događanja. Ovdje ples postaje vizualnom propovedu, jezikom metafor za prenošenje duhovnih istina.

Bogoslovsko osmišljanje: mogući pristupi
Theologi koji se bore za reabilitaciju plesa u kršćanstvu, predlažu nekoliko pristupa:

Inkarnacijski: Kršćanstvo slavi Božje voplošavanje, a to znači i tijelo kao hram Duha Svetoga. Ples može biti izraz svetog tijela.

Eshatološki: Ples je predvuku sreće Carstva Božjeg, gdje će biti «piro i veselje» (slično Lk. 15:25).

Trinitarni: Međusobno kretanje Lica Trojice (perihorozis) se nekih teologa opisuje kao savršeni, vječni «ples» ljubavi, u koji je pozvan čovjek.

Završetak: od zabrana do poziva

Istorija plesa u kršćanstvu je istorija stalnog napetosti između asketskog odbijanja svijeta (uključujući njegove tijesne prakse) i inkarnacijskog afirmiranja svete čovjekove prirode. Ako su prve stoljeća i vijek Reformacije prevladavala očuvateljska, zabranjiva logika (posebno na zapadu), onda se u zadnjem vremenu počelo primječiti pokret ka više integrativnom pogledu.

Ples u kršćanstvu danas postoji u nekoliko oblika: kao drevna liturgijska tradicija (Etiopija), kao narodni običajni element, kao spontano harkizmatičko izraz i kao profesionalno umjetnost na duhovne teme. njegova budućnost će ovisiti o tome, će li kršćanske zajednice naći bogoslovski duboki i liturgijski prikladne oblike za realizaciju te istine da je vjera ne samo misao i riječ, već i pokret cijelog bića, uključujući tijelo, ka Bogu. Ples ostaje izazov, pozivajući kršćanstvo na novo osmišljanje ljepote i svetosti ljudskog pokreta.
© library.rs

Permanent link to this publication: