Werner Jaeger i njegova ideja trećega renesanca

Werner Jaeger (1888–1961) – izvrsni njemačko-američki filolog-klasik, čije ideje su oblikovale suvremeno shvaćanje antičnosti i njezine uloge u zapadnoj civilizaciji. Njegova centralna koncepcija – ideja «trećeg humanizma» ili «trećeg renesanca» – nije bila samo akademija teorija, već odgovor na najglađi kulturni kriz Europe 20. stoljeća.

Kontekst i izazov doba

Jaeger je započeo svoju karijeru u Njemačkoj, postavši profesor u Bazelu u 25 godina. Bio je svjedok katastrofe Prve svjetske vojne, pada humanističkih znanosti i rasta totalitarnih ideologija koje su predstavljale lažne, militarištanske «idealnosti». U svojoj programskoj triотомskoj djelu «Paideja. Oblikovanje antičkog Grka» (1934–1947) on je formulirao odgovor. Za Jaegera «paideja» nije samo obrazovanje, već proces oblikovanja cjelovite ljudske ličnosti, kulturnog idealnog, osnovanog na harmoniji duha i tijela. Stara Grčka, po njegovom mišljenju, je stvorila jedinu u povijesti završenu model takvog obrazovanja.

Tri valne renesanca: povijesna shema

Prema Jaegeru, zapadna civilizacija je proživjela tri velika preobraćaja prema antičkom naslijeđu:

Prvo renesans (XIV–XVI stoljeće) – bilo je umjetničko-estetsko. Otvorilo je antičnost kao izvor ljepote, inspiracije u umjetnosti, književnosti i arhitekturi. Njegovi simboli – skulpture Michelangela, poezija Petrarke, ideali harmonije.

Drugo renesans (neohumanizam XVIII–XIX stoljeće) – bilo je znanstveno-filološko. njegov pokretač je postao njemačka klasička filologija (Winkelmann, Wolf, von Humboldt), koja je pretvorila proučavanje antičnosti u strogu znanost. Međutim, prema Jaegeru, ona je često svedla antičnost na skup tekstova i artefakata, gubitajući vezu s njezinim etičkim afizom.

Treće renesans (XX stoljeće i dalje) – mora postati etičko-pedagoško. To je glavni tesi Jaegera. On je pozivao ne samo proučavati grčke autore, već ponovo otvoriti u njima živu sistem duhovnih i moralnih vrijednosti, sposoban postati lijek protiv barbarizma moderne. Cilj – ne arheološka rekonstrukcija, već kreativno usvajanje «grčkog duha»: ideala razuma, pravde, kalokagatije (jedinstva dobra i ljepote), odgovornosti građanina.

Sadržaj i aktualnost «trećeg humanizma»

Jaeger je vidio grčku klasičnu književnost (od Homera i Sofokla do Platona i Aristotela) kao univerzalnu školu čovječnosti. Zanimljiv činjenica: tijekom Drugog svjetskog rata, već u izgnanstvu u SAD, objavljuje drugi tom «Paideje», posvećen Sokratu i Platonu. Za njega borba Sokrata s sofistikom, branjenje apsolutnih etičkih norma su izravni učitelji za dobu, gdje je istina postala relativna.

Jaeger je tvrdio da grčka kultura nije skup mrtvih dogmi, već dinamičan proces obrazovanja ličnosti kroz poeziju, filozofiju, retoriku i politiku. Njegove ideje su postale temeljem reforme klasičkog obrazovanja u SAD, gdje se naglasak pomaknuo s gramatičkog razmatranja teksta na njihovu kulturnu i filozofsku sadržaj.

Nasljedje i kritika

Jaeger, bez sumnje, idealizirao je Grčku, stvarajući njezinu cjelovitu, dijelom utopijsku sliku, ignorirajući njezine sukobe i «tamne» strane. Njegovu koncepciju su kritizirali zbog «normativnosti» i prekomjerne vjere u obrazovnu silu klasičnosti. Međutim, snaga njegovog projekta leži u postavljanju globalnog pitanja: može li naslijeđe prošlosti postati osnova za duhovno obnovljavanje u uvjetima civilizacijskog razdvojenja?

Završetak

Werner Jaeger je predložio ne povijesnu teoriju, već humanistički manifest. U dobu kad čovječanstvo ponovo se susreće s izazovima totalitarizma, tehnološke dегumaniзacije i vrijednosnog relativizma, njegova ideja «trećeg renesanca» dobiva novu aktualnost. Ona podsjeća da je obrat prema klasičnosti nije bijeg u prošlost, već traženje čvrstog etičkog temelja za budućnost. Treći humanizam Jaegera je poziv vidjeti u antičnosti ne muzejni eksponat, već živu školu paideje, sposobnu oblikovati čovjeka vrijednog svoje složene epohe.

Permanent link to this publication: