Protektionizam modernih država: nova logika u dobu geoekonomskog natjecanja

Trenutni protektionizam, za razliku od svog historijskog analoga iz XIX – početka XX stoljeća, nije samo skup tarifa za zaštitu «mladunčića» industrije. To je složena, višestupanjska i strategijska politika, duboko integrirana u nacionalne modele inovacijskog razvoja, osiguranja sigurnosti i borbe za tehnološki vodstvo. Njegov glavni motiv se premjestio s čiste ekonomske koristi pojedinačnih sektora na geopolitičku i geoekonomsku konkurenciju, posebno u oblasti visokih tehnologija i osiguranja trajnosti lanaca ponude (resilience).

Evolucija ciljeva: od industrije do sigurnosti i suvereniteta

Klasični protektionizam (npr. u SAD ili Njemačkoj krajem XIX stoljeća) je bio usmjeren na stvaranje nacionalne industrije. Trenutni protektionizam sledi širem ciljevima:

Osiguranje tehnološkog suvereniteta i vodstva. Države se bore za zaštitu i razvoj ključnih tehnologija (artificialna inteligencija, kvantni računari, poluvodički, biotehnologija), koje se smatraju temeljem ekonomske i vojne moći u 21. stoljeću. Protektionizam ovdje je alat tehnono-nacionalizma. Primjer: Zakon SAD-a o čipovima i znanosti (CHIPS and Science Act, 2022) s budžetom od 280 milijardi dolara je usmjeren na privlačenje proizvodnje poluvodičaka na teritorij SAD-a i izravno ograničava dobivače subvencija za ulaganja u napredne tehnologije u «države koje izazivaju zabrinutost», poput Kine.

Stvaranje trajnih lanaca ponude. Pandemija COVID-19 i kriza u logistici su otkrile ranjivost globalnih lanaca ponude. Trenutni protektionizam često prihvaća oblik «društvenog smještaja» (friend-shoring) ili rešoringa – preseljenje proizvodnje u politički bliske zemlje ili natrag u domovinu za smanjenje rizika. To nije odbacivanje globalizacije, već njezina segmentacija po političkom kriteriju.

Zaštita nacionalne sigurnosti. Tumačenje sigurnosti se proširilo na ekonomsku i tehnološku sigurnost. Strani investicije, posebno u strategske aktivnosti (energetika, infrastruktura podataka, mediji), prolaze strogu provjeru. Mekanizmi poput Komiteta za strane investicije u SAD-u (CFIUS) dobili su pojačane ovlasti za blokiranje transakcija zbog nacionalne sigurnosti.

Reakcija na «nespravednu» konkurenciju i zaštita društvenih standarda. Mnoge moderne protektionističke mjere formalno opravdavaju se borбом protiv dempinga, prisilnog prenošenja tehnologija ili ekološkog/socijalnog dempinga (kada se proizvode sa niskim ekološkim ili radnim standardima). Mekanizam carbon border adjustment tax (CBAM) Europske unije, koji će od 2026. godine biti primjenjen na uvoz ugljodobne proizvodnje, je nova, «zelena» oblika protektionizma, koji zaštićuje domaće proizvođače koji nose troškove dekarbonizacije.

Instrumentarij: od tarifa do «skrivenih» barijera

Arzenal modernog protektioniste je mnogo širi od klasičnih carinskih poreza:

Subvencije i državno finansiranje («protektionizam državnog novca»). To je ključni alat. Direktna subvencija, porezne povlastice, povoljni krediti državnih banaka za prioritne sektore. Primjeri: velike subvencije EU i SAD-a za proizvođače baterija i električnih automobila ( kao odgovor na dugogodišnju podršku ovim sektorima u Kini), kineski plan «Sagradio u Kini 2025».

Tehnički barijeri u trgovini (TBT) i sanitarno/fitosanitarni mjere (SFS). Stroga standarda kvalitete, ekološke norme, zahtjevi za certifikacijom mogu de facto zatvoriti tržište za strani proizvodi, formalno odgovarajući pravilima WTO. Primjer: razmirice oko standarda za genetski modifikovane proizvode ili obradu mesa.

Ograničenja na izvoz i uvoz podataka. U digitalnoj dobi protektionizam uтиče na tokove podataka. Zakonodavstvo o suverenitetu podataka (kao u EU, gdje se podaci europskih građana moraju čuvati na teritoriju Saveza) ili ograničenja na prenošenje tehnologija (kao u američkim izvoznim kontrolama na napredne čipove i opremu za njihovu proizvodnju u Kinu) – to je novi digitalni protektionizam.

Nabava za državne potrebe (politika «Kupi domaći»). Pravila koja obvezuju državne strukture da kupuju robe s visokom stopom domaćeg sadržaja. SAD su pojačali takve zahteve u okviru zakona o infrastrukturi.

Primjeri i posljedice

Trgovinska vojna SAD – Kina (2018-n.в.). Najjači primjer strategskog protektionizma. Uvedene carine SAD-a na stotine milijardi dolara kineskog uvoza pod pretnjom borbe protiv prisilnog prenošenja tehnologija i «nespravedne» trgovinske prakse imale su cilj ne samo da poboljšaju trgovinski bilans, već da uspori tehnološki rast Kine i preuredi globalne lance ponude. Odgovorne mjere Kine su bile simetrične.

Europski «zeleni» protektionizam. CBAM je historijska inovacija. On je namijenjen zaštitu europske industrije (metalurgija, cement, gnojiva) od konkurencije s «gorećim» proizvođačima iz zemalja s mekšim klimatskim regulacijama. To stvara novi globalni standard i može dovesti do fragmentacije tržišta na «zelene» i ostale.

Japan i Južna Koreja: protektionizam u poljoprivredi. Iako imaju razvijenu ekonomiju, te zemlje godinama podržavaju izuzetno visoki nivo zaštite (putem carina, kvota, standarda) za svoju poljoprivredu, smatrajući je pitanjem sigurnosti hrane i sociokulturne identitete.

Kritika i sistemski rizici

Trenutni protektionizam nosi u sebi ozbiljne ugroze:

Porast inflacije i smanjenje učinkovitosti: Ograđivanje tržišta smanjuje konkurenciju, što može dovesti do viših cijena za potrošače i manje inovativnih kompanija.

Fragmentacija globalne ekonomije i «trgovinski blokovi»: Svijet je ugrožen razdvajanjem na konkuretna tehnološka i trgovinska područja utjecaja (američki, kineski, možda europski), što smanjuje općenite tempe rasta.

Eskalacija sukoba i trgovinska anarhija: Odgovorne mjere vode do spirale ograničenja, područujući sustav multiateralnih pravila WTO, koji je i tako u kriznom stanju.

«Protektionizam siromašnih»: Rазвивajuće zemlje, koje ne mogu dozvoliti velike subvencije, ostaju u gubitku, gubeći pristup tehnologijama i tržištima.

Završetak: protektionizam kao nova norma

Trenutni protektionizam nije privremeno odklon, već strukturni element nove geoekonomske stvarnosti. On odražava prekid od paradigme globalizacije, temeljene na međusobnim prednostima i zajedničkoj koristi, do paradigme natjecanja velikih sila, gdje ekonomija postaje polje bitke za sigurnost i utjecaj.

njegova budućnost će ovisati o balansu između:

Obrazloženih ciljeva osiguranja trajnosti i tehnološke neovisnosti.

Rizika raspada globalnog sustava trgovine, rasta cijena i usporavanja inovacija.

Uz to, protektionizam 21. stoljeća je složen, mnogoliki fenomen, gdje ekonomska politika nije odvojena od vanjske i obrambene politike. njegova učinkovitost će se procjenjivati ne toliko u kategorijama ekonomskog rasta, koliko u kategorijama postizanja strategskog suvereniteta i očuvanja konkurenčnog prednosti u ključnim tehnologijama budućnosti.

Permanent link to this publication: