— Zdravo, roza. Ti danas posebno prekrasna. Kako ti uspijevati da sačuvate ovaj carstveni izgled, kada oko tebe ima toliko trave i bule?
— …
— Često dolazim do tebe, kada mi je teško na duši. Ne znam, hoću li me sluhati. Ali tvoje ljepetke, tvoj deo, tvoje šipove — oni su poput pravde koju se može razrešavati beskonačno. Gledam na tvoj cvetničić. On još je zatvoren, ali već se osjeća — unutar se rađa čudo.
— Ti misliš, da ja ne znam što je strah? — odgovara mi tišina. — Pogledaj na moje šipove. To je moja zaštitu. Ali svaki dan rizikujem da se otvorim, da bi netko ili nešto mogao da dodirne moju srž.
— Da, šipovi... Ja isto sam narastao svoje. Od obida, od izdaje. Ali oni ne pomažu, već samo otstavljaju. Kako ti se odlučuješ da se otворiš?
— Poverujem sunцу. I utrocnoj rozi. I vetrovu. Ponekad dolazi vrtlar i izreže me. Ali i tada sam radostan onome koji me drži u rukama. Strah nestaje, kada razumiješ: tvoja ljepota nije samo za tebe. Ona je za to da se daruje.
— Teško je dati se, kada unutar je praznina.
— A ti pogledaj u svoj korijen. Sjećaš li se, od kuda si rodio? Iz zemlje koja miri sa kišom. Iz sjemenja koje se nije bojalo tame da se probije do svjetla. Rastao si. Stojиш. To li nije razlog za radost?
— Često se uspoređujem sa drugim rožama. U njihovim su ljepetkama veće, boja svjetlija. A kod mene…
— U tebe je jedinstven nijans. Nema dva jednaka rože. I ne postoji „pravilna“ roza. Postoji samo tvoja. Pogledaj na tvoje lišće. Čak i s paутinom, čak i s kapljicom kiše koja teška kao suza. Ti si. I to je čudo.
— Ali što da se s njima napravi? Oni rane one koji žele približiti se.
— Šipovi su granice. Ne svatko zaslužuje tvoju dubinu. Ali ako netko je spreman da podnosi udarce da dođe do tvoje srži — to je tvoj čovjek. Ne odvratite se. A onima koji se boje, možete dati pogled ili lagani aromat izdaleka.
— Ali ti nikada ne želiš biti ne roza, a, rečeno bi se, ruža? Da bi svi te ljubili, sručili i predviđali?
— Ljubiti sve je posao nebota. Ja sam izabrala put kraljice. To je samotnost. Ali u njemu je svaka istina. Ja cvetem ne za sve, već za onoga koji umije očekivati i vidjeti.
— Hvala ti. Postalo mi je lakše. Polju te.
— Ne brini. Samo sjedi pored mene. I posluši, kako žviždaču pčele. To je takođe dio života. Ponekad moraš samo biti, a ne govoriti. Kao ja.
— Vratit ću se sutra. Rastavljam ti, što se dogodilo.
— A ja raspršim još jedan cvetničić. Za sada.
Roza nije samo cvijet. To je ogledalo, u kojem svatko vidi sebe. Njezino mlčanje je glasnoći svih riječi. U sjeti zaboravljamo slušati. Slušati tišinu, slušati prirodu, slušati sebe. Razgovor s rožom uči strpljenju: ne može se prisiliti cvetničić da se otvori silom. Ne može se ubrzati sreća. On dolazi, kada su spremni i zemlja, i sunce, i kapljica utrocne roze. Često se žalimo na šipove, ali zaboravljamo da su oni dio naše zaštite. Ali ako se zatvorimo previše, nitko neće vidjeti cvijet. Iđite u vrt. Sadite rože. Govorite s njima. Oni neće odgovarati riječima, ali ćete čuti više nego u bučnom gradu.
Новые публикации: |
Популярные у читателей: |
Новинки из других стран: |
![]() |
Контакты редакции |
О проекте · Новости · Реклама |
Сербская цифровая библиотека © Все права защищены
2014-2026, LIBRARY.RS - составная часть международной библиотечной сети Либмонстр (открыть карту) Сохраняя наследие Сербии |
Россия
Беларусь
Украина
Казахстан
Молдова
Таджикистан
Эстония
Россия-2
Беларусь-2
США-Великобритания
Швеция
Сербия