U svakom dvorištu, u svakom parku, na svakoj strani novina nas periodično susrećemo s pričom o "zloj" sobaci. Netko se boji ovčara, netko obilazi stranu staffordshire terijera, a netko je uvjeren da su sva mala psača zlobna isterički. Ali je li to zaista tako? Postoje li "zle" sobake od prirode, ili je to rezultat odgoja, trauma i nepravilnog obročavanja? Odpovijed, kao obično, je složena i mnogolika. Nalazimo se, što stoje iza agresivnog ponašanja pasa, kako ga prepoznati i, što je još važnije, kako možemo obnavljati domaćina tako da postane siguran i sretan član obitelji.
Počnimo s glavnim: u biologiji nema pojma "zlobnosti" kao moralne kategorije. Agresija je ponašanje koje je usmjereno na uklanjanje ugroze ili postizanje cilja. U psima, kao i u vilima, agresija je evolucionarni alat za preživljavanje. Štovanac ješi na onoga tko mu uzima hranu; pas laje na nepoznatića koji se približava kući; majka štiti svoje štovanke — sve to su prirodne reakcije. One nisu "zle" u ljudskom smislu, već instintivne.
Međutim, agresivno ponašanje može postati problem kada je neadekvatno situaciji, prekomerno ili usmjereno na ljude i životinje bez vidljive razloga. U tom slučaju govorimo ne o "zlu", već o ponašajnom poremećaju. I u njemu uvijek postoje razlozi.
Glavne uzroke agresivnog ponašanja u psima možemo podijeliti na nekoliko grupa.
Prvo, to je genetička predispozicija. Neke su porode odgođene za očuvanje, zaštitu ili borbene akcije. U njima je nizići prag uzbuđenja i snažniji očuvni instinkti. Međutim, genetika nije osuđenje. Pravilnim odgojem i socijalizacijom čak i "teške" porode mogu biti spokojne i ljubazne.
Drugo, to je nedostatak socijalizacije u ranom starosti. Ako štovanac do 16 tjedana nije bio upoznat s različitim ljudima, životinjama, zvukovima i situacijama, raste u strahovito i sklon za zaštitnu agresiju. On ne zna da svijet je siguran i reagira na sve novo kao na ugrozu.
Treće, to je traumatički iskustvo. Sobake koje su bile bijene, držane za strah, zatvarane ili mučene, često postaju agresivne iz straha. Oni kuse ne zbog toga što su "zle", već zbog toga što se boje i štite.
Četvrto, to su zdravstveni problemi. Bol, gormonski poremećaji, poremećaji funkcije štitne žlijezde, tumor i čak zubna bol mogu uzrokovati iznenadne bušice agresije. Često je prvo medicinsko pregledavanje prvi korak ka rješenju problema.
I konačno, to su greške u odgoju. Vlasnici koji počestuju agresivno ponašanje (npr. bije psa na drugim životinjama ili dopuštaju da ješi na članove obitelji), potiču opasne reakcije.
Jedan od najživućih mitova je da postoje "zle" porode psa. Često u crni popis ulaze pitbuli, rotweileri, dobermani, kavkazski ovčari i drugi veliki psi. Međutim, istraživanja i iskustvo kynologa pokazuju da se agresivnost ne vezuje za porodu. Ključnu ulogu igra odgoj, socijalizacija i obročavanje.
Zanimljiv činjenica: prema statistici učestalosti ugriza, mala psača (takse, chihuahua, špići) češće kuse ljude nego veliki. Jednostavno njihovi ugrizi nisu tako ozbiljni i rjeđe se pojavljuju u novinama. Međutim, to ne čini ih "manje zlima". Jednostavno strah i agresija kod malih poroda često ostaju nezapaženi, jer ih se prošćuje ili smatra "zabavnim".
U nekim zemljama već su usvojeni zakoni koji zabranjuju diskriminaciju poroda, i sve više stručnjaka poziva da se ocjenjava ne poroda, već specifično ponašanje svake psa.
Agresija rijetko nastaje na praznom mjestu. Obično pas daje mnogo znakova prije nego što ugrizi. Ako naučite ih čitati, možete sprečiti sukob.
Rani znakovi: naprezanje tijela, skupljena uši, spuštena glava, lijezanje usta, zzubljanje, odvajanje pogleda. To su znakovi stresa i pokušaj uspokojiti se.
Srednji znakovi: jereb, otklanjanje zuba, podizanje dlake na leđima, zastoj. To je već upozorenje: "Mi se ne sviđa, odluči".
Konačni znakovi: jereb s agresivnim tonom, bacanje, ugriz. Na ovoj fazi pas je već izgubio kontrolu.
Važno razumjeti: kazniti psa za jereb je loša ideja. Ako zabranite jereb, pas ne prestane bojeti ili zlobiti, već pređe na ugriz bez upozorenja. Jereb je mogućnost izbjeći sukob.
Obnavljavanje agresivne sobake je dugački proces koji zahtjeva strpljenje, redoslijednost i često pomoć stručnjaka. Međutim, to je moguće. Glavni principi: sigurnost, pozitivno pojačavanje i uklanjanje uzroka agresije.
Prvi korak — konzultacija s veterinarom. Isključite fizičke uzroke agresije. Ako je pas zdrav, možete prijeći na ponašajnu korekciju.
Drugi korak — upravljanje s okolinom. Na vrijeme korekcije izbjegavajte situacije koje izazivaju agresiju. Ako pas ješi na goste, izolirajte ga u drugu sobu do dolaska stručnjaka. Ako se boji drugih psa, hodajte u bezljudna mjesta ili s maskom.
Treći korak — rad s triggerima. Povoljno, korak po korak, navikajte psa na to što je ranije izazivalo strah ili želju. Koristite pozitivno pojačavanje: ako pas vidi drugu psu na udaljenosti i ne reagira, dajte mu slasticu. Postupno smanjite udaljenost. To se zove desensibilizacija i kontrakondicioniranje.
Četvrti korak — jačanje povjerenja. Pas koji vjeruje vlasniku rjeđe pokazuje agresiju. Učite ga osnovnim naredbama, igrajte, počestujte spokojno ponašanje. Trenirajte pozornost: kako bi u stresnoj situaciji pas gledao na vas, a ne na izazivača.
Peti korak — rad s stručnjakom. Ako se ne možete nositi sami, obratite se zoopsihologu ili kynologu koji se specijalizira za korekciju agresije. Ne bojite tražiti pomoć — to je znak odgovornosti, a ne slabosti.
Postoje neke grozne greške koje mogu učiniti agresiju još gore. Nikada ne kaznivajte psa fizički — to će pojačati strah i agresiju. Ne koristite metode dominacije temeljene na nasilju (alfa-inverzija, udavke). Ne držite psa za strah i ne ga izazivajte na agresiju da ga "proučite". Ne pokušavajte "obnavljati" psa za jedan dan — to je proces koji traje mjeseci.
Najopasnija greška je zanemarivanje problema i naduva da će proći sama. Agresija ne prođe, pojačava se ako se ne korigira.
Najbolji način kako bi se izbjegla agresija je pravilni odgoj od najranijeg djetinjstva. Socijalizirajte štovanca: pokazujte mu svijet, upoznajte ga s ljudima, životinjama, različitim površinama, zvukovima. Učite ga samokontroli: sjedati pred hranom, čekati dok iziđete iz vrata. I najvažnije — počestujte spokojno ponašanje.
Zapametite: pas se ne rađa "zle" — on postaje tako zbog okoline, trauma ili nedostatka obuke. I vi, kao vlasnik, nosite odgovornost za to kakav će postati vaš domaćin.
Postoje li zle sobake? Ne. Postoje sobake koje se boje, bolu, bile su loše odgojene ili se nalaze u stresu. I sve one mogu biti obnavljene pravilnim pristupom. Agresija nije karakteristika ličnosti, to je ponašanje koje se može promijeniti. Ključni čimbenici uspjeha: znanje, strpljenje, ljubav i obrat do stručnjaka, ako je to potrebno.
Svaka sobaka zaslužuje drugi šansu. I ako ste spremni uložiti vrijeme i snage, vaš domaćin će moći postati spokojan, uvjeren i sretan, čak i ako ima složeno prošlost. Zapametite: nema loših psa — postoji nepravilni pristup. I u vašoj vlasti je sve ispraviti.
New publications: |
Popular with readers: |
News from other countries: |
![]() |
Editorial Contacts |
About · News · For Advertisers |
Serbian Digital Library ® All rights reserved.
2014-2026, LIBRARY.RS is a part of Libmonster, international library network (open map) Keeping the heritage of Serbia |
US-Great Britain
Sweden
Serbia
Russia
Belarus
Ukraine
Kazakhstan
Moldova
Tajikistan
Estonia
Russia-2
Belarus-2