Italija i Rusija: dva obala jedne historije

Italija i Rusija — dvije zemlje, koje, izgleda, se nalaze na različitim krajevima Europe. Ali između njih uvijek je postojala posebna veza — ne samo diplomatčka, već i kulturalna, emocionalna, gotovo rođački. Ruski pisaci, umjetnici, putnici i politički djelatnici su željeli u Italiju, vidjeli su u njoj izvor inspiracije, ljepote i duhovne slobode. Italijanci, u svom vremenu, su nekoliko puta pronašli u Rusiji saveznike, prijatelje i rođake. Taj dijalog traje stoljećima, prepleta sudbinama ljudi, ideama i cijelim epohama.

Zoja Paleolog: vizantijska princeza, koja je povezala dvije države

Početak ovom kulturalnom mjestu je postavila žena. Zoja Paleolog, nećaka zadnjeg vizantijskog cara, 1472. godine je postala žena moskovskog velikog kneza Ivana III. U Rusiji ju su nazvali Sofijom. Ona je donijela na Rusiju ne samo vizantijski grb — dvoglavog orla, već i ideju da je Moskva Treći Rim. Ona je donijela s sobom italijanske arhitekte, koji su počeli graditi kamene crkve u Moskvi. Tako je započelo prvo proboj italijanskog renesansnog duha u rusku kulturu. Kroz njene vene je tekao krv grčkih careva, a ona je postala vezujući čvor između pravoslavnog Istoka i katoličkog Zapada. Njezino utjecaj je bilo ogromno: ona je promijenila ne samo arhitekturu, već i predstave o vlasti, o dinastičkom braku kao o političkom aktu koji povezuje narode.

Rusi u odredima Garibaldija: borba za slobodu kao zajedničko djelo

19. stoljeće je postalo vrijeme kad je Italija borila se za svoje ujedinjenje — Risorgimento. I u ovoj borbi na strani italijanskih patriota su borili desetci ruskih dobrovoljaca. Među njima je bio knez Lev Šahovski, koji je formirao cijeli legion ruskih volontera, i Feodor Dostojevski, koji iako nije sudjelovao osobno, je pisao o Garibaldiju kao o heroju bliskom ruskoj duši. Ruski oficeri, revolucionari i jednostavni romantik su odlazili u Italiju, kako bi se borili za ideju slobode. Oni su bili privlačeni ne samo političkom ciljem, već i samim duhom italijanskog naroda — strašću, slobodoljubnim, otvorenim. Garibaldi je postao za njih simbol časti i neiskraćenosti. Taj iskustvo međusobnog poštovanja je postavio temelj za duboke ljudske poveznice koje su nastavile i u sljedećim desetljećima.

Maksim Gorki na Kapri: otok kao sklonište i tvornica

Na početku 20. stoljeća otok Kapri je postao mjesto putovanja ruske inteligencije. Maksim Gorki, koji je bio prisiljen napustiti Rusiju zbog političkih progona, se doselio ovdje 1906. godine. Na Kapri su do njega dolazili Lenin, Lunacarski, Bogdanov, a također i italijanski pisci i umjetnici. Gorki je radio na svom romanu «Mata», pisao članke, raspravljao o sudbinama revolucije. Italija je postala za njega ne samo sklonište, već mjesto gdje je mogao dihati slobodno, susretati se s ljudima s kojima dijeli ista misao i ujedno se zaglaviti u kulturi koja mu je bila bliska po duhu. On je zaljubio se u italijansko more, sunce i jednostavnost života. Svoje utiske je zapamćio u nizu priča «Priče o Italiji», gdje Italija predstavlja zemlju poezije i ljepote, ali također i mjesto društvenih kontrasta.

Nikolaj Gogol: Italija kao druga domovina duše

Gogol je obožavao Italiju. Živio je tamo 1837–1842. godine, u Rimu. Tamo je pisao prvi tom «Mrtvih duša», koji je postao glavni djelo njegova života. On je zvao Rim svim svojim «duhovnim domovinom», gdje se je osjećao slobodno od petrogradske burze i cenzure. Italija ga je inspirirala svojom starošću, umjetnošću i posebnim oblikom života. On je pisao da «nikt ne razumije Rusiju tako dobro kao Italijanin» i našao u Italijancima tu otvorenost i iskrenost koju mu je nedostajala u domovini. Italijanski pejzaži, arhitektura, glazba prožimaju njegove pisma i djela. On je čak naučio italijanski jezik i osjećao se u Rimu gotovo kao kod kuće. Italija je postala za njega ne samo mjesto, već stanje duše — mjesto gdje se mogao biti samim sobom.

Italijanske pisma Nikolaja Dobroljubova: pogled kritičara

Nikolaj Dobroljubov, slavan ruski kritičar, također nije ostao nezainteresiran za Italiju. 1860. godine je otišao na putovanje po Europi i proveo nekoliko mjeseci u Italiji. Njegova pisma iz tamo — to nisu samo turističke bilješke, već živ i oštar analiz životnog stila u Italiji. On je vidio i siromaštvo, i ljepotu, i političku napetost. On je pisao o Rimu, Napulu, Firenci s istom strašću s kojom je pisao o ruskoj književnosti. Za Dobroljubova je Italija bila ne samo muzejski eksponat, već živa zemlja koja se borila za svoju identitetu. Njegova pisma su dokument vremena, gdje se sreću dvije kulture: ruska inteligencija i italijanski narod.

Aleksandar Puškin o Italiji: pjesnik koji nikada nije bio, ali uvijek sanjao o njoj

Uzbudljivo, Aleksandar Puškin, najrušniji ruski pjesnik, nikada nije bio u Italiji. Međutim, pisao je o njoj tako, kao da ju je vidio svojim očima. Njegove pjesme su pune italijanskih motiva: «Venečija», «Vakhijska pjesma», mnogo spominjanja Rimskog carstva, Danta, Petrarke. On je sanjao o Italiji kao o zemlji umjetnosti, strasti i slobode. Njegovo neostvarjeno putovanje u Italiju je postalo simbol vječnog traženja ljepote. Za Puškina je Italija bila ne geografija, već ideja — ideja harmonije koju je tražio u poeziji. I to traženje je prešlo cijeloj ruskoj kulturi: čak i ako nikada niste bile u Italiji, možete je voljeti i osjećati njezinu prisutnost u svakom stihu.

Ukupan završetak: dijalog koji nastavlja

Italija i Rusija nisu samo zemlje koje su razmjenjivale diplomatanske poruke. To su dva svijeta koji su uvijek željeli razumjeti jedan drugoga kroz umjetnost, književnost, politiku i osobne sudbine. Zoja Paleolog, Garibaldi, Gorki, Gogol, Dobroljubov, Puškin — svi su oni postali čvorovi u ovoj dugačkoj lancu koja se ne prekida. Danas ovaj dijalog nastavlja: ruski umjetnici dolaze u Italiju na stazarije, italijanski režiseri snimaju filmove o Rusiji, pisci prevode jedni drugoga. Ovo interakcija nije samo oda prošlosti, već živi proces koji bogati obje kulture. Jer, kao što je jednom rekao Gogol, «mi i Italijanci imamo jednu dušu».

Постоянный адрес данной публикации: