Učenje "Velikih knjiga" u klasičnom obrazovanju u SAD-u: filozofija, povijest, praksa

Programa «Velike knjige» (Great Books) predstavlja jednu od najutjecajnijih i najdiskuzijskih pedagoških inovacija SAD-a 20. stoljeća. To nije samo popis knjiga, već cjelovita filozofija obrazovanja koja se nastoji kroz direktno suočavanje s temeljnim tekstovima zapadne civilizacije obrazovati intelektualno samostalnog i etički odgovornog čovjeka.

Filozofski i povijesni izvori

Idea potječe od europske tradicije studia humanitatis, ali je dobila svoje suvremeno oblikovanje u djelima američkih filozofa Johna Erskina (John Erskine), Mortimera Adlera (Mortimer Adler) i Roberta M. Hutchinsa (Robert Maynard Hutchins). U 1920-ima je Erskine u Sveučilištu u Columbiji uveo seminar po «velikim knjigama», gdje su studenti čitali i raspravljali o izvornim tekstovima od Homera do Freuda, preskočivši sekundarnu kritiku. Međutim, pravim laboratorijem i simbolom pokreta postao je Sveučilište u Chicagu pod rektorom Hutchinsom (1929-1951). Hutchins, razočaran uskim pragmatizmom i ranom specijalizacijom u američkom obrazovanju, zajedno s Adlerom je razvili model općeg obrazovanja temeljenog isključivo na čitanju i dijaloškom raspravljanju prvih izvora.

Zanimljiv činjenica: Hutchins i Adler, iako nisu bili klasični filolozi (jedan je bio pravnik, drugi filozof), su u «velikim knjigama» vidjeli «velike ideje» (Great Ideas). Adler je kasnije stvorio monumentalni «Sintopikon» — dvotomni priručnik za 102 ključne ideje (od «Boga» i «Prigone» do «Ropstva» i «Rata»), slijedivih kroz sve tome serije Great Books of the Western World (54 tome, izdane 1952. godine).

Ciljevi i metode: Sokratski dijalog kao srž

Cilj programa nije prenošenje količine znanja, već razvoj kritičkog razmišljanja, sposobnosti racionalne rasprave i razumijevanja trajnih problema ljudskog postojanja. Metodom je seminar u obliku sokratskog dijaloga, gdje učitelj djeluje ne kao predavač, već kao moderator («tutor»), koji postavlja otvorene pitanja. Studenti uče pažljivo čitati, otkrivati argumente, graditi vlastitu poziciju u dijalogu s Platonom, Augustином, Makijavelijem ili Newtonom.

Tipičan primjer: na seminaru mogu u isto vrijeme raspravljati o definiciji pravednosti kod Platonova «Države», tumačenju prirodnog zakona kod Tome Akvinskog i uтиlitarizmu Mill-a. Zadatak studenta nije naučiti njihove pogledaje, već razumjeti logiku svakog, otkriti suparnosti i primjeniti te sustave na moderne etičke dileme.

Kanon i kritika: «Čiji je zapad? Čije su knjige?»

Kanon «Velikih knjiga» je povijesno formiran oko tekstova koji se smatraju temeljnim za zapadnu intelektualnu tradiciju: od grčkih epova i tragika kroz filozofe, teologe i znanstvenike Srednjeg vijeka i Renesansa do mislića Novog vremena. Ključni princip je kronološko potapanje, koje omogućuje vidjeti razvoj ideja u povijesti.

Međutim, sam kanon postao je objekt oštre kritike, posebno u periodu «kulturalnih ratova» 1980-1990-ih godina. Programu su optuživali za elitizam, eurocentrizam, patrijarhalnost i isključivanje glasova žena, predstavnika ne-evropskih kultura i socijalnih manjina. Znameniti slogan kritičara — «Čiji je zapad? Čije su knjige?» — je navela pristaše programa da preispitaju popise. U mnogim modernim varijantama (npr. u Sveučilištu u Columbiji) predmet «Great Books» se dopunjuje ili korelira s učenjem globalnih i multikulturalnih tekstova, formirajući dijalog tradicija.

Suvremeno stanje i značenje

Danas programa postoji u raznim oblicima:

U vodećim sveučilištima: kao obvezni stijenac općeg obrazovanja (npr. slavni kolokvij «Columbija ciklus», uključujući «Humske znanosti» i «Suvremenu civilizaciju»).

U sveučilištima slobodnih umjetnosti: kao osnova učbenika (najjači primjer — Sveučilište Svetog Ivana u Annapolisu i Santa Fe, gdje cijeli program bakalaureata, uključujući matematiku i prirodne znanosti, je zasnuten na čitanju i raspravljanju prvih izvora).

U građanskom obrazovanju: kao način stvaranja zajedničke kulturološke osnove u razdvojenom društvu.

Iako je podložan kritici, utjecaj programa je ogroman. On je dokazao da su direktni kontakt s složenim tekstovima formirajućim poseban tip intelektualne hrabrosti i dubine. U dobu klipovog razmišljanja i informacijskog šuma ideal pažljivog, nebrzog čitanja i dijaloga s najvećim umovima prošlosti ostaje aktualan kao protivlježivo od površnosti i dogmatizma. Tako da su «Velike knjige» u SAD-u nisu arhaični ostaci, već živa, stalno reformirana pedagoška tradicija koja odvraća na vrijednost humanističkog znanja za razvoj slobodnog čovjeka i odgovornog građanina.

Постоянный адрес данной публикации: