Rosa — možda najmnogoznačniji simbol u svjetskoj književnosti. Može značiti ljubav i patnju, nevinost i strast, kratkotrajnost života i njegovo beskrajno ponovno rođenje. Od antičkih oda do postapokaliptičkih romana crveni cvijet ne usija na stranicama knjiga. Raspravljamo o tome kako se obraz roze mijenjao u književnosti kroz stoljeća.

Antičnost i Srednjovjekovje: od Afrodite do Djeve Marije

U antičkoj poeziji rosa je neodvojiv oblik boginje ljubavi Afrodite (Venera). U djelu Sapfo rosa se spominje kao kraljica cvjetova, raneći šipovima. U «Metamorfozama» Ovidija rosa se pojavljuje u mitu o prekrasnoj nimfi koja se pretvorila u cvijet. U Srednjem vijeku kršćanstvo je preosmislilo rosu: ona je postala simbol Djeve Marije (rosa bez šipova — njezina neporocnost). Dante u «Božoj komediji» prikazuje raj kao bijelu rosu — dom blagovisih duša. Ovaj obraz će postati ključnim za cijelu europsku mistiku.

Shakespeare: rosa mirišu i bez imena

Shakespeare u «Romeu i Juliji» daje najslavniju frazu o rozi: «Što znači ime? Rosa mirišu rosa, išta bi je nazvali, ili ne». Ovdje je rosa simbol esencije, neovisne o nazivu. U Shakespeareovim sonetima rosa znači i ljubav, i ljepotu, i kratkotrajnost. U «Hamletu» Ofelija skuplja rose (u različitim prijevodima — drugi cvjetovi), simbolizirajući izgubljenu nevinost.

Rosa u romantizmu: egzotika i patnja

Romantičari 19. stoljeća (Gugo, Novalis) su voljeli rosu zbog njezine dvostranosti: ljepota i bol, život i smrt. U romanu Novalisa «Gенрих фон Офтердинген» plavi cvijet (simbol sanja) ponekad se zamjenjuje rosom. U ruskoj književnosti rosa je stalna gostinja u pjesmama Puškina («Rosa», «Cvetak», «Uvaj, zakakо ona bljosti...»). U djelu Bloka rosa postaje simbol Prekrasne Drame, nedostupne i koljuče. U Balmonu i Buininu — nostalgijni znak prošlog ljubavi.

«Mali princ» Senta-Eksjuprija: rosa i odgovornost

Ovo je, možda, najpoznatiji literarni obraz roze 20. stoljeća. U djelu Senta-Eksjuprija rosa je kaprižna, lijepa i ranjiva. Prinčа vodi za nju, poliva, skriva od vjetra. Ali tek nakon što se rastave, on shvaća: «Mi smo odgovorni za one koje smo uzgajali». Rosa ovdje je simbol ljubavi, koja zahtijeva skrb i žrtvu. Ekzjuprije također pokazuje da prava vrijednost roze nije u njezinom izgledu, već u vremenu koje joj je posvetio ljubavac.

Umberto Eco i «Ime roze»: hermenevtika i zagadka

U detektivnom romanu Eka «Ime roze» rosa (u naslovu) se pojavljuje na kraju: «stat rosa pristina nomine, nomina nuda tenemus» — «bivša rosa ostaje samo u imenu, mi držimo samo golе imena». Ovdje je rosa simbol izgubljene istine, koju možemo nazvati, ali ne poznati. Srednjovjekovna knjižnica, labirint znanja, ubojstva — sve završava ovom mnogoznačnom frazom. Eco igra s tim da rosa može značiti sve i ništa.

Rosa u savremenoj poeziji: od Brodskog do Veronike Tushновoj

U djelu Josipa Brodskog rosa je tragičan simbol (zbornik «Часть речи», pjesme o rozi u vazi, obljetim lješcima). U djelu Veronike Tushnovoj («Ne odrekaju se, voljaju») rosa je simbol nerazdijeljene žrtvovne ljubavi. U masovnoj književnosti ( ljubavni romani) rosa često služi kao klišej: junak daruje junakinji crvene rose, što znači strast. Ponekad se ovaj obraz šaljivo ismijava (postmodernistički tekstovi), ali ne umire.

Simbolika boje roze u književnosti

Crvena rosa — ljubav, strast, krv. Bijela — nevinost, čistota, smrt (horori). Žuta — želja, izdaja (viktorijski romani). Rosovata — mlada ljubav, nježnost. Crna (fantastika, gotika) — smrt, magija, zabranjena strast. Boja roze često savjetuje čitatelju tumačenje bez dodatnih objašnjenja.

Rosa u književnosti je više nego samo cvijet. To je ogledalo doba, u kojem se odražavaju predstave o ljubavi, ljepoti, istini i smrti. Pisatelji svih vremena se neumorno vraćaju ovom obrazu, znajući da će čitatelj to razumjeti bez dugih objašnjenja. I dok postoji književnost, rose će cvjetati na njezinim stranicama.

Permanent link to this publication: