Два лика jednog grada: Trosćenec i oslobađenje Minska

3 jula 1944. godine — datum koji zauvijek razdvojio historiju beloruske glavnog grada na «do» i «posle». Tisuće minčana, koji su preživjeli 1100 dana i noći pod nemачkim okupantom, su izšli na ulice kako bi dočekali svoje oslobođavatelje. Grad je ležao u ruinama: više od 80 posto zgrada je uništeno, ulice su prekrivene oštrošcima, a u zraku još uvijek je vitao miris gora. Ali to je bio miris pobjede. Samo nekoliko tjedana nakon oslobođenja, na perifiji Minska, u uročишtu Trosćenec, istrizične komisije će početi otkrivati strašnu istinu o tome što su sakrivali šumski šumovi. Istraživanje je pokazalo da kraj grada koji se slavio, nalazio se jedno od najstrašnijih mjesta na svijetu — smrtni logor, sličan po razmerama sa Auschwitzom. Dva lica jednog grada: jedno — svetlo, praznično, drugo — tamno, žalosno.

Operacija «Bagration»: bleskavni udar

Do lета 1944. godine Sovjetska armija je počela provoditi plan za oslobođenje Bjeleorusije od nemačkih fašista. Operacija «Bagration», nazvana po heroju Očevske vojne 1812. godine, postala je jedna od najvećih vojnih kampanja Drugog svjetskog rata. Ona je počela 23. juna i bila je usmjerena na uništenje grupe armija «Centar» — najmoćnijeg saveznika verмахta na istočnom frontu.

Oslobođenje Minska je postalo kulminacijom operacije. 29. juna vojske 3. i 1. Beloruskog fronta su iznijeli slični udar po glavnom gradu Bjeleorusije. Fašisti, koji su znali da je grad obuzet, su pokušali ga pretvoriti u tvrđavu, ali sovjetski tenkovski vojnici, pokazavši čudesa hrabrosti, probojili su se u Minsk već 3. jula. Do kraja dana grad je bio potpuno oslobođen od okupatora.

Cijena pobjede je bila visoka. U tako nazvanom «Minskom kotlu» su okruženi i uništeni više od 100.000 nemačkih vojnika. Ali tisuće sovjetskih vojnika su završile sa svojim životima, oslobođavajući belorusku zemlju. Danas 3. jula se u Bjeleorusiji slavi kao Dan Nezavisnosti — dan kada je grad, a zajedno s cijelom zemljom, pronašao nadu za život.

Fabrika smrti na perifiji glavnog grada

Dok su sovjetski vojnici probovali ka Minsku, na jugoistočnoj perifiji grada, u uročishtu Trosćenec, nacisti su u brzini sakrivali trag svog zločina. Ovdje, samo 12 kilometara od centra grada, od jeseni 1941. godine djelovao je pravi «smrtni zavod» — najveći logor uništenja na teritoriji Sovjetskog Saveza.

Trosćenec nije bio sličan tradicionalnim koncentracijskim logorima s kula i krematorijima. On je predstavljao kombinovani model — radni logor i mjesto masovnog uništenja ujedno. On je uključivao tri lokacije: sam logor kod sela Mali Trosćenec, uročište Blagovščina — mjesto masovnih strijeljanja, i uročište Šaškovka — mjesto masovnog sagorijevanja žrtava.

Prve strijeljanja su počele već u studenom 1941. godine. U Blagovščinu su dovozili ljude iz cijele Europe: civilno stanovništvo Bjeleorusije, zatvorenike Minskog geta, sovjetske zarobljenike, a također i Židove, deportisane iz Njemačke, Austrije, Čehoslovačke i Poljske. Ovdje su dolazili cijeli vagoni. U tako nazvanom «filtracijskom mjestu» od žrtava su uzimali vrijedne stvari, izdavali su kvitance za čuvanje, a zatim su ih slali u Blagovščinu na strijeljanje.

Skalnost uništenja je uznemirujuća. Za vrijeme samo četiri dana operacije u julu 1942. godine ovdje je strijeljano 18.000 ljudi. Ukupno, prema prvobitnim procjenama, u Trosćencu je poginulo 206,5 tisuća ljudi. Međutim, kasnije, zbog istrажivanja Generalne tužiocije Republike Bjeleorusije, ta brojka je preispitana. Pravno potvrđeni čin uništenja više od 546.000 ljudi stavlja Trosćenec na treće mjesto u Europi nakon Auschwitza i Treblinke.

Uročište Šaškovka: peć koja nije ohladila

Posebno mjesto u ovoj mračnoj slici ima uročište Šaškovka. Kad su nacisti shvatili da će morati povući se, oni su počeli sakrivati trag svog zločina. Za to je bila stvorena posebna ekipa «1005», koja se bavila ekshumacijom i unišćem tijela.

U Šaškovki je izgrađena užasna konstrukcija — kremacijska jamna-peć. To je velika jamna s blagim prilazom, okružena kolčicom, na dnu koje su ležale riječi, iznad kojih su stavljali tijela strijeljanika, preklapali drvenom, zalivali gorućom smjesom i sagorjavali. Ponekad su ljudi sagorijevali živo. Duh iz tog adskog vatre je podizao se iznad šume, ali nema bilo svjedoka blizu.

Kada sovjetski istrživači došli su u Šaškovku u julu 1944. godine, otkrili su tragova vatre, mješanih s ljudskim pepelom. To je sve što je ostalo od više od milijun ljudi.

Memorijal «Vrata sjećanja»: žalost koja je postala vječna

Dugogodišnje je Trosćenec ostao mjesto o kojem se nije smjelo pričati. Prvi memorijal ovdje je izgrađen još 1960-ih godina, ali on je bio skroman i nije odražavao cjelovitu tragédiju. Tek 2015. godine, na Dan narodne sjećanja žrtava Velike očevske vojne, otvoren je novi memorijalni kompleks.

Centralnim elementom kompleksa je 10-metarska brončana kompozicija «Vrata sjećanja». To je velika arka, koja simbolizira prekid između svijeta živih i svijeta mrtvih. Za «Vratima» — «Polje grobnice», gdje su razviđivali ljudski pepel. Od ulaza do memorijala vodi «Put smrti», izgrađen od sive pločice s crnim ukrivljenjima, simbolizirajući tragove zadnjih koraka zatvorenika.

Danas memorijalni kompleks «Trosćenec» zauzima površinu više od 120 hektara. On uključuje sva tri strašna mjesta — Blagovščinu, Šaškovku i sam logor. Ovdje su obnovljene ostatke lagernih zgrada: kuhinja, lesopilica, prostorija za čantare zatvorenika. Postavljene su informativne tablice i simboličke željezničke stanice — sjećanje na te vagonе koji su dovozili ljude ovdje.

Svake godine 22. juna, na Dan narodne sjećanja žrtava Velike očevske vojne, ovdje se održava opštipoštanski miting-rekvijem. Tisuće ljudi dolaze ovdje, kako bi se poklonili sjećanju onih koji nisu dživjeli do oslobođenja.

Dva praznika jedne pobjede

3. jula i 22. jula — dvije datume koje su nerazdvojno povezane jedne s drugom. Prva — dan oslobođenja, dan kada je Minsk otpustio okove fašizma. Druga — dan žalosti, dan kada cijela zemlja sjeća na milijune poginulih. Trosćenec je postao mjesto gdje se te dvije datume spajaju. To je mjesto gdje se sjećanje na poginule spaja s zahvalom živim.

Danas Minsk je moderni, lijepi, dinamičan grad. Ali svatko tko dolazi u Trosćenec osjeća da ispod ove ljepote leži duboki sloj boli. Memorijal «Vrata sjećanja» — to nije samo arhitektonska građevina. To je upozorenje budućim generacijama: nikada ne zaboravite koliko je koštala pobjeda, i nikada dozvoljavajte da se zlo ponovi.

Permanent link to this publication: