Marko Chagall: kako je boja postala glas njegove dusze

Slike Marka Chagala se ne mogu zamijeniti s nikakim drugim. I nije samo zbog letjelih zaljubljenika ili preokrenutih kuća. Glavno, što se prvo vidi na njegovim djelima — to je boja. Chagall je koristio boju ne kao sredstvo za slikanje stvarnosti, već kao samostalni jezik. njegova paleta — to nisu samo boje na platnu, to su njegove emocije, njegove sjećanja, njegove molbe, njegova ljubav. Da bi razumio Chagala, morate razumjeti njegovu boju.

Modra Chagala: nebo koje je postalo kućom

Ako bi trebalo izabrati jednu boju koja se asocira s Chagalom, to bi bio modra. Gubila, probijujuća, gotovo kosmička modra. Ona proboje mnoge njegove djela: od ranih vitleskih pejzaža do kasnijih biblijskih kompozicija. U Chagalu je modra ne samo boja neba. To je boja beskonačnosti, boja slobode, boja tog prostora gdje je moguć let.

U njegovom slavnom djelu « над gradom» modra dominira, okružujući par koji lebi i uzdvajajući ga iznad krovova rodnog Vitleska. To nije realistično nebo, to je nebo-мечта, nebo-objaće. On je rekao: «Kada gledam na modro nebo, čin mi se da već sam tamo». I on je prenosio to osjećanje na platno, činjenjem modre bojom unutarnje slobode. To nije samo boja pozadine, to je stanje dusze.

Interesantno, da modra u Chagalu nije jednolomita. Ona se mijenja od gotovo crne, tragične modre u djelima posvećenim Holokostu do svetlije, akvaturne boje u scenama ljubavi i nježnosti. On osjeća modru kao živo biće, koje može biti tužno, sretno, uzbunjeno ili mirno.

Crvena Chagala: boja života i žrtve

Crvena u paleti Chagala je uvijek intenzivna. On ne boji se jasnog, gotovo vrućeg crvenog, koji u njegovim slikama može zauzimati cijele ravne. Crvena kod njega je boja krvi i ljubavi, boja života i boja žrtve. U njegovim biblijskim kompozicijama, posebno u ilustracijama Vjethe Zaveta, crvena često postaje simbol žrtvovanja i patnje, ali nikada ne prelazi u beznađu.

posebno u slici «Bela razapeti» crveni je jezik vatre i krvi upleten u cjelokupnu kompoziciju, postajući simbol tragedije židovskog naroda. Ali čak i u ovoj tragičnoj djelu crveni ne dopušta slici postati tamnom — on podsjeća na životnu silu koja ne može biti potpuno uništena. Chagall koristi crvenu kao boju otpora, boju nade koja prolazi kroz patnju.

U ljubavnim scenama crvena postaje bojom strasti. On može biti bojom odjeće Belle, bojom ruže, bojom uspona. ovaj crveni nije agresivan — on je topli, živ, poput srčanog udara.

Zeleno Chagala: boja mira i beskonačnosti

Zeleno je jedan od najzagrebnijih boja u paleti Chagala. On ne tako često se vidi, kao što je modra ili crvena, ali je to on koji daje njegovim slikama osjećaj dubine i mira. U njegovim ranim djelima zeleno često je povezano s prirodom Vitleska — stabla, vrtovi, travo. Ali u Chagalu zeleno nikada nije obično.

On koristi zeleno za slikanje ljudskih lica. U portretima i autportretima lica često su napisana u zeleno-žutim tonovima. To nije greška ni proizvoljnost — to je način prenosa unutarnjeg svjetla čovjeka, njegove duhovne esencije. Zeleno u Chagalu je boja unutarnje harmonije, boja te dijelove dusze koji nisu podrečni vremenu.

U nekim djelima zeleno postaje gotovo mistično. U slikama vezanim za haskidske motive, on se pojavljuje kao boja tajne, boja znanja koje je skriveno od površnog pogleda. On stvara osjećaj da iza vidljive stvarnosti postoji još jedan sloj, a zeleno je ključ do njega.

Žuto i zlatno: svjetlo vjere i sjećanja

Žuto u Chagalu je uvijek svjetlo. Ne samo sunčano, već unutarnje, duhovno svjetlo. U njegovim biblijskim ilustracijama žuto često postaje bojom božanskog prisutstva, sjaja koje izlazi iz proroka ili anđela. To nije agresivno žuto, već topli, zlatni, gotovo osjetljiv.

Zlatna boja se pojavljuje u njegovim djelima posvećenim židovskoj tradiciji — menori, svitcima Tore, ritualnim predmetima. Za Chagala zlato nije bilo samo lijepi nijans. To je boja beskonačnosti, boja onoga što ne može biti uništeno. Čak i u najtragičnijim djelima ostavlja zlatno svjetlo, podsjećajući na to da je duša besmrtna.

U slikama posvećenim sjećanju na Holokost žuto postaje još značajnijim. To je boja sjećanja koja se ne mogu isprazniti, boja onih koji već nisu, ali koji nastavljaju živjeti u sjećanju i umjetnosti. Chagall koristi žuto kao boju uspokojeanja, boju nade na uskrsnuće.

Bijelo: čistota i praznina

Bijelo u djelima Chagala je uvijek značajno. Može biti bojom svadbenih odjeća, bojom čiste papire, bojom snijega u Vitlesku. Ali bijelo u Chagalu je također boja praznine, boja samote, boja milosti. U nekim kasnijim djelima bijele ravne stvaraju osjećaj nedoslijeđenosti, pauze između svjetova.

Interesantno, da Chagall ne koristi bijelo kao jednostavno «nezakriven fon». Za njega bijelo je puno vrijedan boja, nosići smislovnu težinu. U slici «Sjećanje na Bellu» bijelo postaje bojom gubitka, ali također i bojom očišćenja, prekida u drugo stanje. To nije tamna praznina, već svjetla tišina u kojoj nastavlja ljubav.

Bijelo u Chagalu je također boja nade. U djelima gdje se obratio bибlijskim temama bijelo često simbolizira iskupljenje, oproštaj, početak novog puta. On ne boji se ostavljati velika bijela prostora, jer zna: oni govore ne manje nego oni koji su ispunjeni.

kako je Chagall nanosio boju: tehnika koja pretvara boje u život

Chagall nije samo koristio boje — on ih je nanosio posebnim načinom. njegov je žarežak uvijek živ, uvijek pokretan. On nanosi boje prozirnim slojevima, dopuštajući donjim tonovima prosvjetljivati i stvarati složene nijanse. To čini njegove slike vibrirajućim, živim — one nisu statične, one diše.

On često koristi kontraste: hladno i toplio, gusto i prozirno. njegov crveni može susjediti s modrom, stvarajući napetost koja drži gledatelja u stanju emocionalne angažiranosti. Chagall zna da je boja ne samo vizualni iskustvo, već i emocionalni udarac. On ne štedi gledatelja, ali ni ne straši — on ga zaglavi u svaj svijet, gdje svaka boja ima glas.

Utjecaj boje Chagala na moderne umjetnost

Paletra Chagala je imala ogroman utjecaj na umjetnike 20. stoljeća. njegova odvratnost u korištenju boje, njegova sposobnost pretvaranja boje u nositelj smisla inspirirala su suvremenciste, apstrakcioniste, čak i pop-umjetnost. Ali najvažnije, što je pokazao: boja ne mora biti podrečna stvarnosti. Može biti slobodna, poput same dusze.

Danas, kada gledamo na njegove slike, vidimo ne samo modra nebo ili crvena odjeća. Vidimo stanje. Osjećamo ono što je osjećao on. I to je glavno dostignuće Chagala: naučio nas vidjeti boju ne očima, već dušom.

Završetak

Boje Marka Chagala nisu samo boje na platnu. To su njegove molbe, njegove suze, njegov smijeh, njegova ljubav. On je koristio boju kao jezik koji ne treba prevoditi. On je stvorio svijet gdje je modra sloboda, crvena život, zeleno mir, žuto svjetlo, a bijelo beskonačnost. taj svijet postoji izvan vremena, i svatko tko gleda na njegove slike može ući u njega. Glavno — ne bojati se boje. Ne bojati se osjećati.
© library.rs

Постоянный адрес данной публикации: