Slavonje Krsanja u djelu Puškina: između obreda, sudbine i ruskog svakodnevnog života

Uvod: Krsanje kao dio narodnog kalendara

U odnosu na Božić, koji kod Puškina često je vezan za mistiku svetkova, praznik Krsenja Gospodnjeg (Božića) u njegovom djelu se pojavljuje rjeđe i u konkretnijem, sociokulturnom i svakodnevnom ključu. Za Puškina to je prije svega važan datum narodnog i crkvenog kalendara, element ruskog životnog načina, koji može postati pozadinskom za dramatička događanja ili simbol očiscenja. Puškin dokumentira više ne bogoсловski smisao praznika nego njegov odraz u životu društva i sudbini pojedinačnog čovjeka.

"Eugen Onegin": svjetkova ciklus i krescenjski hladovi

Iako se u romanu ne nalazi direktno opisivanje praznika Krsenja, on je važan kao kronološki i smisleni rub.

Završetak svetkova: Gadaća Tatjane i njen proročki san pripadaju posebnom svjetkova periodu (od Božića do Krsenja). Krsanje (19. siječnja po starijem stilu) postavlja točku u tom "nečistom", suverenom vremenu punom suverenosti. Nakon toga gadaća gube moć, a svijet se vraća u obično putanje. Tako Krsanje косveno postaje prisutno kao granica između svijeta čuda, iracionalnog (gde je moguće proročno viđenje Tatjane) i svijeta svakodnevnog stvarnosti.

Krescenjski hladovi: U petoj glavi, opisujući dan Tatjanevih rođendana, Puškin daje izvrsnu zabilješku ruske zime: "Godine toga jesenska vremena / Stajala je dugo na dvoru… / Zime je čekala, čekala priroda. / Sneg je pao samo u siječnju / Na treće u noć." Spominjanje siječnja i postavljenog snježnog pokrivaća stvara fon u koji se ugrađuju i naredni krescenjski hladovi. Sami rođendani su zapravo "svjetkovi" vrhunac zime, kulminacija zimskog ciklusa, dio kojeg je i Krsanje.

Interesantan činjenica: U Puškinovoj doba dan Krsenja je bio državni praznik, prateći se velikim službenim ceremonijama. U Petrogradu, na Nevi, kod Zimskog dvorca je održavan slavni čin "Vodосвjetenja" (posvećenja vode) u posebnoj "iordaniji" — rezu u obliku križa, ukrašenoj paviljonom. prisutni su bili car, dvor, vojska. Ovaj veličanstveni obred, dobro poznat Puškinu, ostao je izvan njegovih umjetničkih teksta, ali je oblikovao opći kulturološki kontekst, u kojem je praznik perceivao se kao važno događanje društvenog života.

"Boris Godunov": Krsanje kao simbol carske vlasti i narodnog bogosluženja

U tragediji praznik Krsanje postaje ključnom scenom, otkrivajući odnose između vlasti i naroda.

Scena "Crvena trgova": Događaj se događa u dan Boga javljanja. Narod očekuje da će car Boris izić iz crkve nakon službe: "Narod: Kako bi uskoro izašao? / – Molite, sada molitva za cara. / – Što? Već je prošlo vodосвjetenje? / – Ej! molite! slušajte, što car kaže."

Vodосвjetenje kao ritual legitimnosti: Učešće cara u slavnom kružnom maršu i vodосвjetenju je najvažniji akt, koji potvrđuje njegovu bogosluženje i, time, bogoslovljenost. Za Borisa, čiji je autoritet sumnjavao (uzurpator, mogući ubojica), javno učešće u prazniku je pokušaj jačanja vlasti.

Molba naroda i odbijanje: U kulminaciji scena narod vriše Borisu: "Buđi naš otac, naš car!" i traži "Oprosti nas! Veliki kormioci! Car-otac!" Odbijanje Borisa ("Idite s Bogom kući") i njegov sljedeći monolog o črni, koja je uvijek nezahvalna, pokazuje duboki razred između vlasti, koja sudjeluje u sakralnom obredu, i njezine nesposobnosti izvršiti zemaljski dužnik milosrđa. Tako Puškin koristi Krsanje kao pozadinu za političku dramu, gdje vanjsko bogosluženje suprotstavlja se unutarnjoj nepravednosti.

Pisma i epigrame: svakodnevni i ironični ugao

U osobnoj korespondenciji i malim formama odnos Puškina prema prazniku predstavlja se više živim i direktnim.

U pismima supruzi (siječanj 1834. godine) Puškin pozdravlja Natalju Nikolajevnu s Božićem i očekivanim svetkovima, unutar kojih je i Krsanje bilo veselo završno tonom s zabavama, vožnjama i posjetama.

Epigrama "Na Vorončova" (1824) sadrži poznate redove: "Polu-milord, полу-kupac, / Polu-mudrac, полу-nesavjetnik, / Polu-čudar, ali ima nade, / Da će biti konačno potpuni." Postoji verzija (iako i sporna), da je epigrama bila puštena u svijet pred Krsenje, tijekom svjetkovskih maskenada, kada je vladao karnevalski sloboda i slobode. Ukoliko je to tako, praznik se pojavljuje ovdje kao društveno dopušteno vrijeme za izražavanje neprijatne istine.

"Pikovaja dama": krescenjski hlad i kraj svjetkovskog noća

Iako se u romanu praznik ne naziva, kronologija je izgrađena s izuzetnom točnošću i povezana s zimskim ciklusom.

Smrt gradijske: Starica umire u noć na Božić (25. prosinca). To je početak osobne "svjetkovne" drame Hermana.

Sahrana i posjet duha: Saхранa ide tri dana kasnije, a pojavljivanje mrtve gradijske Hermanku događa, prema tekstu, nakon kratkog vremena, ali još u svjetkovnom periodu. Svi noći Hermana se odvijaju u ove "nečiste" dane.

Final: Završna scena u psihiatrijskoj bolnici događa se kada na ulici stoji žestoki hlad. Uzmimo u obzir da se događaj započinje Božićem, a svjetci traju do Krsenja, ovaj snažan hlad može se pročitati kao simboličko "očiscenje" ledenim krescenjskim hladom nakon toplične bolesti i grešnih strasti, kičući u duši junaka tijekom cijelog svjetkovnog perioda. Hlad je ovdje karaćuća i očiscavajuća sila, stavljajući točku u povijest.

Završetak:

Puškinov pristup prazniku Krsenju nedostaje mistična ekzaltacija. On ga smatra u tri glavne ravnine:

Ca dio narodnog kalendarskog ciklusa ("svetkova"), završavajući vrijeme gadaća i uvođenje reda.

Kao važan društveni i politički ritual, otkrivajući pravilne odnose između vlasti i naroda (kao u "Borisu Godunovu").

Ca element svakodnevnog i kulturološkog života svog vremena, označavanog hladovima, zabavama i djelom časnog zimskog načina života.

Za Puškina Krsanje je više ne tako mnogo moment osobnog religijskog iskustva nego svjetla oznaka ruskog života, povijesnog i moderne. Ona je upletena u njegova djela kao prirodan, razumljiv savremenima hronotop — točka na karti godine koja strukturira vrijeme, određuje ponašanje ljudi i može postati moćnom dramatskom pozadinom za sukob ljudskih strasti i povijesnih sila. U tome je Puškinov genij: mogućnost vidjeti u crkvenom prazniku univerzalni kulturološki kod, koji djeluje i u tragediji cara, i u romanu o modernom čovjeku, i u sudbini inžinjera, ogorčenog tajnom tri karte.
© library.rs

Постоянный адрес данной публикации: