Seyla Benhahib o principima moderne migracijske politike: univerzalizam, prava i demokratski iteracijski proces

Seyla Benhahib (rođena 1950.) je jedan od vodećih savremenskih političkih filozofa, profesor na Sveučilištu u Yaleu, čiji radovi leže na granici etike, teorije demokratije i međunarodnog prava. Njen pristup migracijskoj politici predstavlja sintezu liberalnog univerzalizma prava ljudi i komunikativne etike, smještenu u kontekst globalizacije i transnacionalnih tokova. Benhahib kritizira kako tvrdi državni suverenitet, tako i naivni kosmopolitizam, predlažući treći put, osnovan na koncepciji «diskusivne legitimizacije» i «demokratskog iteracijskog procesa».

Kritika klasične paradigme: «paradoks demokratske legitimnosti»

Benhahib počinje s analizom temeljnog sukoba koji se pojačava u dobi migracije:

Princip državnog suverenитета: U klasičnoj vesterfaljskoj modeli država posjeduje nesprečivo pravo kontrolirati svoje granice i određivati tko može postati njegov član (grđanin). To pravo se smatra temeljem demokratskog samoubjećenja naroda (demos).

Princip univerzalnih prava ljudi: Prema međunarodnim konvencijama (Opća deklaracija prava ljudi, Ženevska konvencija 1951. godine), svaki čovjek, neovisno o državljanstvu, posjeduje osnovna prava — na život, slobodu od mučenja, azil. Ova prava trebaju poštovati svi države.

Paradoks je u tome: Demokratska država, koja iznutra upravlja kroz volju svog naroda, na vanjskim granicama djeluje kao suveren repressivni aparат, sposoban negirati temeljna prava nečlanova zajednice. «Mi, narod» suvereno odlučujemo tko će biti isključen iz sferе naše moralne i pravne odgovornosti. Benhahib tvrdi da u globaliziranom svijetu, gdje posljedice odluka jedne zemlje (ekološke, ekonomске, vojne) direktno utječu na život ljudi u drugim zemljama, ta teška modela suvereniteta postaje nemoralna i nespremna.

Temeljni principi: od «prava imati prava» do «prava na izbor»

Iz te kritike, Benhahib formuliše temeljne principе pravedne migracijske politike:

«Pravo imati prava» kao moralni imperativ. Zaimstvujući i preosmišljavajući termin Hanne Arendt, Benhahib tvrdi da najosnovnije pravo čovjeka je pravo biti priznato kao subjekt prava, to jest pripadati kakvom pravnom zajednici. Države ne mogu proizvoljno oduzimati ljudima taj status. To stvara moralni imperativ za gostoprimstvo, posebno u odnosu na izbjeglice i osobe tražeće azil.

Univerzalizam, medijatoriziran pluralizmom («interaktivni univerzalizam»). Benhahib odbacuje apstraktni, navodno doneseni iznad, univerzalizam. Prava ljudi trebaju ne biti dekretirana, već kovanja u procesu javnih rasprava, diskursa i interpretacija u konkretnim političkim zajednicama. različite kulture mogu doći do priznanja univerzalnih norma različitim putem, a migranti trebaju biti uključeni u taj dijalog.

«Demokratski iteracijski proces» je srž njegovog pristupa. To je ključno pojam u Benhahib. «Iteracija» znači ponavljanje s preispitivanjem. Demokratske norme i zakoni o građanstvu/ migraciji nisu trajno dati. Oni trebaju stalno preispitivati i preoblikovati u toku javnih rasprava, u koje su uključeni i oni koji ih direktno zateću — migranti i izbjeglice. njihov glas, njihov iskustvo, njihovi zahtjevi trebaju iterativno utječu na zakone. Primjer: pokret «Sans-papiers» (nelegalaca) u Francuskoj, koji kroz javne akcije i pravne borbe naveli na preispitivanje nekih aspekata politike, je praktično realizacija iteracijskog procesa.

Graderacija članstva: od rezidenta do građanina. Benhahib predlaže postepenu model integracije. dolazeći migranti trebaju nizom praviti paket prava:

Građanska prava (zaštita osobe, pristup pravosuđu) — s trenutka prekriženja granice.

Politička prava na lokalnom nivou (pravo glasa na općinskim izborima) — nakon određenog perioda legalnog boravka. To im omogućuje da sudjeluju u odlučivanju pitanja koja su direktno utjecaju na njihovu svakodnevni život.

Potpuno građanstvo — kao kulminacija procesa integracije i lojalnosti.

Praktične implikacije i primjeri

Kritika «Europske tvrđave»: Benhahib oštro kritizira politiku EU koja je usmjerena na vanjsko izvanredno izvlačenje kontrole granica (dogovori s Turskom, Libijom), jer prelaže odgovornost nedemokratskim režimima i krši pravo na azil. Ona ističe potrebu za zajedničkom, humanitarnom europskom sistemom pružanja azila.

Apelacija na sudsku sustavu: Benhahib primjetuje važnu ulogu sudova (npr. nacionalnih, tako i međunarodnih, npr. Europskog suda za ljudska prava), koji često djeluju kao zaštitnici univerzalnih normi protiv volje političkih većina. Sudovi mogu biti pokretači «iteracije», obvezujući parlamente preispitivati zakone.

Građanstvo kao «socijalno prisvajanje»: Na primjeru pokreta za prava imigranata u SAD-u pokazuje kako sami migranti, uključujući se u ekonomsku, socijalnu i kulturološku život, zapravo «prisvajaju» prava i mijenjaju predstavljanje zajednice o sebi, potičući iteracijski proces.

Kritika i aktualnost

Pristup Benhahib kritiziraju:

Desna strana — zbog podrijećenja nacionalnog suvereniteta i demokratije, koja, prema mišljenju konzervatora, je moguća samo unutar određenog etnokulturologičkog zajednice.

Leva strana — zbog prevelikog akcensa na pravnim i proceduralnim aspektima u štetu strukturnog analiza ekonomskog neravnovesa i neokolonializma kao temeljnih uzroka migracije.

Ipak, njena teorija predstavlja iznimno vrijedan pragmatični i etički kompas za savremenske rasprave. U uslovima kriza u Europi (2015), na granici SAD-a i Meksika ono podsjeća na to:

Politika mora započeti ne s pitanjem «Kako zatvoriti?», već s pitanjem «Kakve su naše moralne obaveze?».

Demokratija nije statična tvrđava, već živi, stalno osvježavajući dijalog, granice kojeg trebaju se širiti.

Migranti nisu pasivni objekti upravljanja, već aktivni subjekti, čiji činovi i glasovi mogu i trebaju preoblikovati političko zajednice.

Tako, principi Seye Benhahib postavljaju visoku planinu za migracijsku politiku 21. stoljeća: to mora biti politika temeljena na poštanju prava, otvorena za stalno demokratsko preispitivanje i priznajući neizbježnu transformaciju nacionalnih zajednica u dobu globalne međusobne veze. Njen rad je teoretski temelj za zaštitu i univerzalnih prava ljudi, tako i dinamične, uključujuće demokratije.

Постоянный адрес данной публикации: