Bez pensije za staričanstvo: gdje i zašto stariji ljudi ostaju bez državne podrške

U većini zemalja svijeta odlazak u penziju je prirodniji kraj radnog života, vrijeme zasluženog odmora. Međutim, postoji mnogo zemalja gdje stariji ljudi ne mogu računati na redovne isplate od države. U nekim zemljama sustav za penziju uopće ne postoji, a u drugim obuhvaća samo usko krug izabranika — državne službe, vojne osobe ili radnike velikih poduzeća. Razlozi tog fenomena su raznovrsni: od potpunog kolapsa državnih institucija do svjesnog izbora akumulativne modele. Pregledajmo gdje i zašto stariji ljudi ostaju bez penzijnog obvezivanja.

Zemlje s potpunim nedostankom penzijnog sustava

U nekim državama ne postoji ništa kao penzija — ni za nikoga. To su obično zemlje kojima je prošla dugogodišnja ratna, politička nestabilnost ili potpuni raspad državnih struktura.

Somalia — klasičan primjer. Ovdje je tijekom desetljeća ne funkcioniralo centralno vlada, što je vodilo do potpunog kolapsa svih državnih institucija, uključujući sustav socijalnog osiguranja. Stariji ljudi su prisiljeni ovisiti isključivo o podršci rođacima, lokalnim zajednicama i religijskim organizacijama.

Južni Sudan, najmlađa država na svijetu, također nema sustava za penziju. Razočinjenje — izuzetno slaba državna infrastruktura i potpuno dominiranje neformalnom sektoru, gdje radi većina stanovništva. Bez formalnog zaposlenja nema ni osiguranja, a time ni penzijnih fondova.

U Afganistanu sustav za penziju je zapravo prestao postojati nakon dolaska talibana na vlast 2021. godine. Sve do kolovoza 2025. isplate su obnovljene za neke bivše državne službenike — vojnike, učitelje, liječnike i policajce. Ali farmeri i drugi kategoriji građana, koji nisu imali formalnog posla, nikada nisu imali pravo na penziju i ostaju bez bilo kakve podrške.

Jemen, Eritreja, Čad, Centralnoafrička Republika — u tim zemljama sustav za penziju ili ne funkcionira, ili obuhvaća tako usko krug ljudi da za većinu stanovništva zapravo ne postoji.

Zemlje s penzijama samo za izabranike

U nekim državama isplate za penziju su predviđene, ali dostupne samo ograničenim kategorijama građana — obično državnim službenicima, vojnim osobama i radnicima ključnih sektora. Ostalo stanovništvo ostaje bez zaštite u starosti.

U Indiji ne postoji koncepcija «penzije za staričanstvo» kao univerzalne isplate. Redovne pomoći dobivaju samo državni službenici — to oko 12 posto stanovništva. Glavna briga o starijim ljudima pripada obiteljima i religijskim fondovima. Stanovnici zemlje moraju sami sakupljati novac za staričanstvo, inače imaju rizik postati ispod granice siromaštva.

U Kini je stvoren fragmentarni sustav: penzije su dostupne državnim službenicima i radnicima velikih gradskih poduzeća. Međutim, oko 20 posto stanovništva, posebno seljaci, ne spadaju pod nikakvu penziju. Razočinjenje — sustav registracije «huanko», koji ne dopušta seljacima da legalno rade u gradovima i sudjeluju u socijalnom osiguranju.

U Vijetnamu i na Filipinima isplate za penziju su predviđene samo za one koji su radili za državu. U Vijetnamu penziju dobivaju također gradski stanovnici i radnici industrijskih poduzeća. Na Filipinima sustav se suočava s ozbiljnim financijskim teškoćama — deficit je bio tako velik da je predsjedniku zemlje trebalo prodati osobnu jachtu kako bi financirao isplate.

U Pakistanu i Iraku isplate za penziju dobivaju samo državni službenici i radnici ključnih sektora, npr. naftne iskopavanja. Ostali građani ostaju bez isplata i očekuju podršku od djece i rođaka.

U Butanu formálně djeluje akumulativni sustav za penziju, ali obuhvaća samo državne službenike, vojne osobe i djelatnike državnih korporacija — manje od 10 posto stanovništva. Većina stanovnika ove agrarne zemlje ostaje bez penzije. Neki stariji ljudi, posebno oni koji nemaju rođake, pronađu sklonište u budističkim samostanima.

Zemlje s formalnom, ali neefiktnom sistemom

U nekim državama sustav za penziju postoji na papiru, ali stvarne isplate dobivaju samo jedinci. U Nigeru formálně postoji sustav za penziju, ali zapravo isplate dobivaju oko tri posto stanovništva. Prosječna dužina života ovdje iznosi 52 godine, a legalno zaposleno je samo oko pet posto stanovništva. Visoki nivo kriminaliteta i širenje crne ekonomije čine državne pomoći nedostupnim većini.

U Tanzaniji državna penzija ne postoji — minimalne isplate su predviđene samo za vojne osobe i policajce. U Gondurasu se isplate, iako male, plaćaju svima koji su dostigli 60 godina, ali prije toga godina žive rijetko — u konačnici isplate dobivaju samo 4 posto građana.

U Burkini Faso, Burundi i Sierra Leone socijalno osiguranje je dostupno samo službeno zaposlenim građanima koji rade redovno. U Burundiju, na primjer, za dobivanje penzije je potrebno barem 15 godina dopisa. Velika većina stanovništva, zaposlena u poljoprivredi, maloj trgovini ili slučajnim poslovima, nema socijalnog osiguranja, a time ni prava na penziju.

Bogate zemlje bez univerzalne penzije

Odsustvo univerzne penzije za staričanstvo se javlja i u prospjeravajućim ekonomijama. Luksemburg, jedna od najbogatijih zemalja Europe, nema «darovnu» penziju od države. Veličina isplata ovisi o iskustvu i iznosu osiguranja koje plaća radnik i zaposljavatelj. Minimalna penzija pri 40 godinama iskustva iznosi oko 2 165 eura. Monako također koristi osiguranjsku modelu: za dobivanje penzije je potrebno najmanje 10 godina formalnog iskustva i redovni dopisi s plaće. U tim zemljama odsustvo univerzalne penzije nije posljedica siromaštva, već svjesni izbor u prilog akumulativnoj sistemu.

Zašto to dolazi do toga: glavne razloze

Razlozi odsustva ili ograničenosti penzijnih sustava mogu se razdvojiti na nekoliko ključnih grupa. Prva i najočiglednija je ekstremna siromaštvo i slaba ekonomija. Država jednostavno nema financijskih resursa za održavanje svih starijih građana. To je karakteristično za mnoge zemlje Afrike i Azije.

Druga razloz je politička nestabilnost i kolaps institucija. U zemljama koje su prošle dugogodišnje građanske ratove, sustav socijalnog osiguranja je uništen.

Treća razloz je dominacija crne ekonomije. Ako većina stanovništva radi neformalno i ne plaća osiguranja, penzija ne može se oblikovati.

Četvrta razloz je demografski faktori. U nekim zemljama prosječna dužina života je tako niska da ljudi jednostavno ne dolaze do penzijnog doba, a sustav gubi smisao.

Naposljetku, peta razloz je svjesni izbor modele. Neke razvijene zemlje su se odrekle distributivnog sustava u prilog akumulativnoj, gdje penzija ovisi samo o osobnim dopisima ljudi.

Kako preživljavaju stariji ljudi bez penzije

U zemljama bez sustava za penziju glavni institut podrške ostaje obitelj. Djece i unuci preuzimaju brigu o starijim roditeljima. U mnogim kulturom to se smatra ne samo teretom, već i prirodnom dužnošću. Religiozne i zajedničke strukture također igraju važnu ulogu — organiziraju pomoć, skloništa i hranu za potrebnike. U nekim slučajevima stariji ljudi dobivaju humanitarnu pomoć od međunarodnih organizacija. Međutim, te mjere često nisu dovoljne, i mnogi stariji ljudi su prisiljeni nastaviti raditi do kasne starosti kako bi preživjeli.

Završetak

Sustav za penziju nije univerzalno pojava. U nekim državama svijeta ga jednostavno nema ili on ne izvrsava svoju funkciju. Gdje to jest posljedica siromaštva i slabe države, gdje to jest političke nestabilnosti, a gdje to jest svjesnog izbora u prilog akumulativnim mehanizmom. U tim zemljama stariji ljudi ovisi o obitelji, dobrovoljnosti i osobnim sačuvanju. Razumijevanje te stvarnosti je važno ne samo za putovnike, već i za razumijevanje koliko različite mogu biti modele socijalne zaštite u suvremennom svijetu.

Permanent link to this publication: