Bez penzije po starosti: gde i pochemu starie ljudi ostaju bez gosudarstvennoj podderzhki

U većini zemalja sveta izlaz na penziju — to zakonomerni rezultat trudnoj života, vreme zasluženog odmora. Međutim, postoji mnogo država, gde stari ljudi ne mogu računati na redovne isplate od države. U nekim zemljama sistem penzije nedostaje u osnovi, a u drugim on obuhvata samo uski krug izabranih — državnih službenika, vojnika ili radnika velikih preduzeća. Prichine ovog fenomena su raznovrsne: od potpunog kollapsa državnih institucija do svjesnog izbora akumulativne modele. Pregledajmo, gde i zašto stari ljudi ostaju bez penzijnog sadržaja.

Zemlje sa potpunim nedostankom sistema penzije

U nekim državama penzije kao takve ne postoje — ni za koga. To, kao pravilo, su zemlje koje su proživjele dugogodišnje ratove, političku nestabilnost ili potpun razpad državnih struktura.

Somalija — klasičan primjer. Ovdje kroz decenije ne funkcionira središnje vlada, što je vodilo do potpunog kollapsa svih državnih institucija, uključujući sistem društvenog osiguranja. Stari ljudi su prisiljeni ovisiti isključivo o podršci rođacima, lokalnim zajednicama i religijskim organizacijama.

Južni Sudan, najmlađa država sveta, takođe nema sistema penzije. Prichina — iznimno slaba državna infrastruktura i potpuno dominiranje neformalnom sektoru, gdje radi većina stanovništva. Bez oficijelnog zaposlenja nema ni osiguranja, a zato ni penzijnih fondova.

U Afganistanu sistem penzije zapravo je prestao postojati nakon dolaska talibana na vlast 2021. godine. Tek u augustu 2025. isplate su ponovo obnovljene za neke bivše državne službenike — vojnike, učitelje, liječnike i policajce. Ali farmeri i drugi kategoriji građana, koji nisu imali oficijalnu radnu stazu, nikada nisu imali pravo na penziju i ostaju bez ikakve podrške.

Jemen, Eritreja, Čad, Centralnoafrička Republika — u ovim zemljama sistem penzije ili ne funkcionira, ili obuhvata tako uski krug ljudi, da za većinu stanovništva zapravo ne postoji.

Zemlje sa penzijama samo za izabrane

U nekim državama isplate penzije su predviđene, ali dostupne samo ograničenim kategorijama građana — uglavnom državnim službenicima, vojnicima i radnicima strategskih sektora. Ostalo stanovništvo ostaje bez zaštite u starosti.

U Indiji ne postoji pojam «penzija po starosti» kao univerzalna isplata. Redovne pomoći dobivaju samo državni službenici — to svega oko 12 posto stanovništva. Glavna briga o starim ljudima pali na ramene obitelji i religijskim fondovima. Stanovnici zemlje moraju samostalno sakupljati novac za starost, inače imaju rizik da se nađu ispod granice siromaštva.

U Kini je formirana fragmentarna sistema: penzije su dostupne državnim službenicima i radnicima velikih gradskih preduzeća. Međutim, oko 20 posto stanovništva, uglavnom seljaci, ne spadaju pod nikakvu penziju. Prichina — sistema registracije «hucoo», koja ne dopušta seljacima da se legално zaposle u gradovima i učestvuju u društvenom osiguranju.

U Vijetnamu i na Filipinima isplate penzije su predviđene samo za one koji su radili za državu. U Vijetnamu penziju dobivaju takođe gradski stanovnici i radnici industrijskih preduzeća. Na Filipinima sistem se suočava sa ozbiljnim financijskim teškoćama — deficet sredstava je bio tako velik da je predsjedniku zemlje trebalo prodati osobnu jachtu da bi finansirao isplate.

U Pakistanu i Iraku isplate penzije dobivaju samo državni službenici i radnici ključnih sektora, na primjer izvođenja nafte. Ostali građani ostaju bez isplata i računaju na podršku dece i rođaka.

U Butanu formálně djeluje akumulativni sistem penzije, ali on obuhvata samo državne službenike, vojnike i zaposlenike državnih korporacija — manje od 10 posto stanovništva. Većina stanovnika ove agrarne zemlje ostaje bez penzije. Neki stari ljudi, posebno oni koji nemaju rođake, pronađu sklonište u budističkim samostanima.

Zemlje sa formalnom, ali neefiktnom sistemom

U nekim državama sistem penzije postoji na papiru, ali stvarne isplate dobivaju samo jedinci. U Nigeru postoji formalni sistem penzije, ali zapravo isplate dobivaju oko tri posto stanovništva. Prosek životne dužine ovdje iznosi 52 godine, a legalno zaposleno je samo oko pet posto stanovništva. Visoki nivo kriminalnosti i širenje tamne ekonomije čine državne pomoći nedostupnim za većinu.

U Tanzaniji državna penzija ne postoji — minimalne isplate su predviđene samo za vojnike i policajce. U Gondurasu isplate, iako male, plaćaju svima koji su dostigli 60 godina, ali do toga vremena žive malo — u kraju isplate dobivaju samo 4 posto građana.

U Burkini Faso, Burundi i Sierra Leone društveno osiguranje je dostupno samo službeno zaposlenim građanima koji rade redovno. U Burundiju, na primjer, za dobivanje penzije je potrebno ne manje od 15 godina dopisa. Velika većina stanovništva, zaposlena u poljoprivredi, maloj trgovini ili slučajnim zaradama, nema društvenog osiguranja, a zato ni prava na penziju.

Bogate zemlje bez univerzalne penzije

Odsustvo univerzalne penzije po starosti se javlja i u procvjetavajućim ekonomijama. Luksemburg, jedna od najbogatijih zemalja Europe, nema «darovnu» penziju od države. Veličina isplata ovisi direktno o iskustvu i iznosu osiguranja koje plaćaju radnik i zaposlenik. Minimalna penzija pri 40 godinama iskustva iznosi oko 2 165 evra. Monako takođe koristi osiguranjsku modelu: za dobivanje penzije je potrebno minimalno 10 godina oficijelnog iskustva i redovne doprinosi iz plaće. U ovim zemljama odsustvo univerzalne penzije nije posljedica siromaštva, već svjesni izbor u prilog akumulativnoj sistemu.

Zašto to događa: osnovne prichine

Prichine odsustva ili ograničenosti sistema penzije mogu se razdeliti na nekoliko ključnih grupa. Prva i najočiglednija — ekstremna siromaštvo i slaba ekonomija. Država jednostavno nema financijskih resursa za održavanje svih starih građana. To je karakteristično za mnoge zemlje Afrike i Azije.

Druga prichina — politička nestabilnost i kolaps institucija. U zemljama koje su proživjele dugogodišnje građanske ratove, državni sistem društvenog osiguranja je uništen.

Treća prichina — dominacija tamne ekonomije. Ako većina stanovništva radi neoficijalno i ne plaća osiguranja, sistem penzije ne može se formirati.

Četvrta prichina — demografski faktori. U nekim zemljama prosečna životna dužina je tako niska da ljudi jednostavno ne dolaze do penzijnog doba, i sistem gubi smisao.

Na kraju, peta prichina — svjesni izbor modele. Neke razvijene zemlje su se odrekle raspodijelnog sistema u prilog akumulativnoj, gdje penzija ovisi samo o osobnim doprinosima ljudi.

Kako preživljavaju stari ljudi bez penzije

U zemljama bez sistema penzije glavni institut podrške ostaje obitelj. Djece i unuci preuzimaju brigu o starenim roditeljima. U mnogim kulturom to se smatra ne samo teretom, već i prirodnom obvezom. Religiozne i zajedničke strukture takođe igraju važnu ulogu — one organizuju pomoć, skloništa i hranu za potrebnike. U nekim slučajevima stari ljudi dobivaju humanitarnu pomoć od međunarodnih organizacija. Međutim, ove mere često nisu dovoljne, i mnogi stari ljudi su prisiljeni nastaviti raditi do duboke starosti kako bi preživjeli.

Završetak

Sistem penzije nije univerzalno pojava. U nekim državama sveta ga jednostavno nema ili on ne izvrsava svoju funkciju. Gdje to je posljedica siromaštva i slabe države, gdje to je politička nestabilnost, a gdje to je svjesni izbor u prilog akumulativnim mehanizmom. U ovim zemljama stari ljudi ovisi o obitelji, dobročiniteljstvu i osobnim sačuvanim novcima. Razumijevanje ove realnosti je važno ne samo za putovaoce, već i za razmišljanje o tome koliko različite mogu biti modele društvene zaštite u današnjem svijetu.

Permanent link to this publication: