Umjetni jezik Nikole Leskova: "pestrine slova" ruske reči

Uvod: "pisac za pisce"

Umjetni jezik Nikole Semjonoviča Leskova (1831–1895) je jedinstveno događaj u ruskoj književnosti, koje su sovjetnici često smatrali za "izgaran" i "n prirodan", a kasniji generacije su priznali inovativnim i bez analogija. Leskov svjesno odbacivao glatki, "školski" književni jezik svog vremena, želeći stvoriti živu, polifonsku stijenu narodne i profesionalne reči. njegovo djelo je velika laboratorija za učenje i umjetničko preobražavanje ruskog jezika u svom cijelom društvenom, etnografskom i konfesionalnom raznovrsnosti.

Glavne karakteristike jezičke sistema Leskova

1. Pripovjetka (glavno otkriće).
Leskov je nepriznavan majstor pripovjetke, t.e. pričanja, koje imitira ustnu, često prostonarječnu ili profesionalnu reč izgovaratača. Međutim, njegova pripovjetka nije stilizacija pod folklór, već složen sintez:

Mnoštvo slojeva: U njegovim djelima često se pojavljuje "ramka": autor "sluša" priču od nekog lika (majstora, monaha, činovnika), čija reč, u pritom, može uključivati citate i replike drugih lica. To je "reč u reč", koja stvara učinak žive ustne tradicije.

Primjer: U "Levšu" (1881) jezik povesti nije reč tulskog majstora, već složena stilizacija pod "narodnu legендu", prenesenu knjižnim čovjekom s mnoštvom neologizama ("nimfozorija", "melkоскоп") i namjernom "nepravilnošću" sintakse, što stvara groteski i duboko tragičan učinak.

2. Lexička bogatstvo i "barbarski" izrazi.
Rječnik Leskova je nevjerojatno širok i uključuje slojeve, strani klasnoj književnosti:

Profesionalizmi i termini: On izvrstan koristio leksiku zanatlića ("Očarani putnik" — znanje konjske terminologije), ikonopisaca ("Zapamćeni angel" — tehnički termini ikonopisarstva), duhovstva ("Soborjani" — cerkveno-slavenski izrazi, kančelarizmi konsistorija).

Artificijalni neologizmi i narodna etimologija: Leskov je volio stvarati nova riječi, često kroz komično preosmišljanje stranih ili knjižnih ("hemopтизin" umjesto "opтизm", "buremetar" umjesto "barometar"). To nije greška, već pristup, koji otkriva svijetosvojstvo lika.

Etnografski i dijalekti: Aktivno koristio riječi iz regionalnih govorova, ali uvijek motivirano, za stvaranje jezičnog portreta.

3. Retorička organizacija i "pletenje riječi".
Proza Leskova često je ritmična, približena oratorskom ili propovjedničkom stilu:

Sintaksa: ljubav za složenim periodima, inversijama, ponavljanjima, aforama. njegova fraza može biti vitijevata, ali nikada ne gubi unutarnju energiju.

Cerkveno-slavenski izrazi: Koriste se ne za pafoz, već kao organski element reči obrazovanih likova-žrtava ili kao sredstvo ironije i stilizacije.

4. Ironija, grotesk i "unutarnja smijeh".
Leskovski jezik gotovo uvijek ironičan, ali ironija njega je posebnog tipa — ne sarkastična, već "dobrodošli-izdvođena". On uživa u čudnovatosti reči svojih likova, njihovim nelепostima, ali iza toga stoji duboko razumijevanje i suosjećanje. Grotesk u "Levšu" ili " Željeznoj volji" služi ne samo osmijavanju, već i otkriću absurdnosti društvenih i nacionalnih suparnosti.

Žanrovsko posebno obilježje: jezik kao element stvaranja zapisa

Leskov je izumio i transformirao žanrove, gdje je jezik postao glavni junak:

"Priče na pravi trenutak": Kratke zapise, anekdote, izgrađene na jezičnom šali ili kalamburu.

Chronicles and memoirs of fictional characters: "Soborjani" su napisani kao letopis, održan u stilistici cerkveno-parohijske kronike s njezino specifičnom intonacijom.

"Legende" i "prigodbe": "Prekrasna Aza", "Na kraju svijeta" koriste stilistiku životopisne književnosti i propovijedi, virtuozno je preobrazujući.

Koncept "pravednosti" i njegovo jezično izražavanje
U potrazi za "pravednicima" — pozitivnim tipovima ruske života — Leskov je našao ih ne u sredini intelektualaca, već među duhovstvom, zanatlićima, vojnicima, trgovcima. Jezični portret takvog pravednika (kao Ivan Flegin u "Očarani putnik") uvijek je individualan i duboko ukorenjen u njegovom profesionalnom i svakodневnom iskustvu. njegova reč nije glatki književni jezik, već grubovata, slika, obilna specifičnom leksikom, što postaje znak istinitosti, neiskvarjenosti "književnom" kulturom.

Politički aspekt: suparnost "gramatičkom" jeziku

Leskov svjesno je šao protiv tečaja. U doba kad je kritika (npr. N.A. Dobroljubov) zahtijevala od književnosti "gramatičnost" i dostupnost, njegov jezik se činio arhaičnim i egzotičnim. Međutim, njegova cilj je bio drugačiji: ne olakšavati, već komplicirati osjećanje, pokazujući jezik kao živu, promjenjivu, klasno i profesionalno obojenu materiju. On je demonstrirao da "pravilni" jezik je samo jedna od mnogih mogućih jezičkih sistema.

Vpliv i priznanje: od neprijateljstva do kanonizacije
Prilikom života Leskova su ga često optuživali za "poštećivanje" jezika, smatrali su ga stilizatorom. Međutim, već na početku XX stoljeća pisci i filolozi (A. Remizov, E. Zamjatin, B. Eichenbaum) su vidjeli u njemu genijalnog novatora. njegov utjecaj je očitan:

Na A. Remizova s njegovim "uzorčem reči".

Na M. Zosjenko, koji je izveo leskovsku pripovjetku u sovjetsko doba.

Na kasnijeg L. Tolstog, zainteresiranog njegovom stilistikom.

Na sovjetsku "ornamentalnu prozu" 1920-ih godina (V. Ivanov, Artem Veselij).
Filozofi (V.V. Rozanov) i književni znanstvenici (J.N. Tjanev) su priznali Leskova za najvećeg majstora ruske proze, srodnog Puškinu po značaju za razvoj književnog jezika.

Završetak: glazba ruske reči

Umjetni jezik Leskova nije sistem postupaka, već cjelovita filozofija jezika. Za njega je jezik nije bio alat za prenošenje spremnih smisla, već samu substanцу nacionalnog bita i razmišljanja. Otkrio je da istina o Rusiji i ruskom čovjeku se skriva ne u isklesanim formulama intelektualaca, već u čudnovatim izbijcima narodne reči, u profesionalnom žargonu, u cerkvenom propovijedanju, u kančelarском absurdu. njegove tekstove zahtijevaju ne samo čitanje, već i slušanje — kao u složenoj glazbenoj partituri, gdje svaki glas vodi svoju jedinstvenu partiju.

Leskov je dokazao da književni jezik može i mora biti ne neutralan, već bogat, oštar, čudan, odražavajući cijelu pestrotu i suparnost nacionalnog života. On je stvorio ne samo djela, već enciklopediju ruskih jezičkih tipova, ostajući naj"ruskiji" pisac u smislu dubokog osjećaja jezika, i ujedno — najsmeliji njegov transformator. njegovo naslijeđe je poziv usluškati glazbu tamo, gdje drugi vide samo šum i nesmetnost.

Постоянный адрес данной публикации: