Zaha Hadid (1950-2016), rođena u Bagdadu, često je perceivana u zapadnom kontekstu kao arhitekt globalnog, denacionalizovanog avangarda. Međutim, njezvo stvaralaštvo sadrži složen i inovativan dijalog s nasleđem arapske i islamске kulture. Taj dijalog nije bio pravilni citat, već duboka dekonstrukcija i preosmišljanje prostornih, geometrijskih i estetskih principa Istoka kroz prizmu parametrizma i moderne filozofije oblika. Odustajanje od literarnog ekvivalentizma: ne minareti i arke, već abstrakcija principa Hadjid je namjerno izbегavala direktnih historijskih aluzija. Zanimao je je ne stilistički kliše, već osnovne ideje: Idea beskonačnosti i bezdonačnosti. Suprotstavljanje zapadnoj statičnoj, centralizovanoj kompoziciji — islamskoj koncepciji beskonačnog uzoraka, koji se nastavlja iznad vidljivog. U njezinoj arhitekturi to se izražava u nestajućim horizontima, tečnim formama, nedostatku četkih granica između podа, zida i stropa. Prostor se osjeća kao beskonačno trajajuće polje, a ne niz zatvorenih soba. Geometrija i kaligrafska umjetnost. Arapska pisana riječ i ornamen (ghirih, arabeska) temelje se na transformaciji linije, njezinoj dinamici, savijanju i pletanju. Radovi Hadid su arhitektonska kaligrafska umjetnost u tri dimenzije. Linija kod nje ne opisuje kontur, već postaje silovna trajectorija, koja organizuje sve prostor. Primer: projekt stambenog domа Zaha Hadid Architects u Beirutu (2019) sa fasadom koji podsjeća na velike, zastojale u pokretu crte. Svet i sjena kao materijal. U tradicionalnoj arapskoj arhitekturi mashrabiya (rezana rešetka) i složena igra svjetla stvaraju mističnu, promjenljivu atmosferu. Hadid prevodi taj princip na nivo složene geometrije. U Centru Gajdara Alije u Baku (2012) svet se kreće po glatkim bijelim površinama, stvarajući stalno mijenjajuće sjene i osjećaj nezahtjevnoće, što podsjeća na efemernost svjetla u džamijama. Kontekstualna interpretacija: regionalni projekti Najjače veza s kontekstem se manifestirala u njezinim projektima za zemlje Bliskog Istoka, gdje je uspjela stvoriti arhitekturu, koja je ujedno ultramoderna i ukorenjena u lokalnom duhu. Muzej umjetnosti Islamske civilizacije u Šardži (projekt 2013, realizacija nakon smrti). To nije tipična za Hadid tečna forma, već složena kompozicija iz prekrićih kristaličkih volumena. Arhitekti birou ZHA su istraživali povijest regije i interpretirali ju kao «arheologiju naslojeva». Zgradu podsjeća ujedno i na geološko obrazovanje, i na abstraktnu verziju tradicionalnih vjetrenih kula (barđil), a njezin fasad s uzorčastim ispružanjima podsjeća na mashrabiyu, ali u gиганatskom, monumentalnom skupu. Operski teatar u Dubaju (projekt, nije realizovan). Njezina forma je inspirisana dušanima i vodnim tokovima pustinarskog krajolika, tretiranim kroz parametrizacijske algoritme. To nije imitacija prirode, već realizacija njezinih dinamiki — princip duboko ukorenjen u arapskoj poeziji i umjetnosti, gdje priroda često služi metaforom. Stadion «Al-Wakra» u Kataru za Svjetsko prvenstvo 2022. To je, možda, najjači i najraspravljaniji primjer. Forma stadiона podsjeća na tradicionalne arapske parusne brodove — dou, koje se vekovima koristile za lov na perle i trgovinu u Perzijskom zalivu. Međutim, Hadid je pretvorila konkretni obraz u apstraktnu, tehnološku metaforu. Valovite linije krovа i fasada reproduciraju ne siluet broda, već dinamiku parusa, napunjenog vjetrom, i refleksiju vode na njegovoj površini. To je simbolička zgradа, koja veže povijest regije s njegovim futurističkim ambicijama. Kritika i složenost identiteta Koristjenje Hadid arapskih motiva nije bilo jednostavno ili bezvezno. Optužbe za «postkolonijalnu egzotiku». Dio kritičara na zapadu je vidio u njezinim istočnim projektima podrijetno zapadnog očekivanja «istočne» estetike, upakovanog u avangardnu formu za zadovoljenje zahtjeva novih političkih i ekonomskih elit regije. Nedostatak direktnih citata kao izazov. Za konzervativne krugove u arapskom svijetu njezina arhitektura je bila previše radikalna, bez jasnih religioznih ili historijskih simbola. Ona je govorila na jeziku globalnog avangarda, a ne lokalne tradicije. Sintezа kao pozicija. Hadid je zauzimala jedinstvenu poziciju kulturalnog prevodnika. Dekonstruirala je arapsko-islamske principе pomoću zapadnih filozofskih ideja (dekonstrukcija Derrida) i tehnologija (parametrizacijsko modelovanje), stvarajući novi, hibridni jezik. To je bio dijalog na ravnopravnim osnovama, a ne nostalgija. Nasleđe: novi jezik za region Hadjid je arapskom svijetu ponudila ne stil, već metod. Pokazala je kako se može biti apsolutno moderni, ne odbijajući kulturalne korijene, ako se ti korijeni shvate kao sistem abstraktnih principa, a ne kanonskih oblika. Njezin pristup je oslobodio regionalnu arhitekturu od obaveze kopirati prošlost. Ona je dokazala da geometrijska složenost i abstrakcija, prisutne u islamskom umjetnosti, mogu postati osnova za najnapredniji arhitektonski razmišljanje 21. stoljeća. Njezine radove su postale most između duboke kulturalne memorije (o pustini, kaligrafiji, svjetlu) i futurističke urbanističke stvarnosti naftnih monarhija. Zanimljiv činjenica: U svojoj londonskoj studiji je Hadid čuvala kolekciju islamske umjetnosti, posebno izvode iz metala XII-XIII stoljeća. Očarana je tim kako su dekorska površina i strukturalna forma bili nerazdvojivi — princip koji je razvio u svojoj arhitekturi, gdje se omotač, konstrukcija i prostor sliječno slažu. Završetak Arapski motivi u arhitekturi Zahе Hadid nisu dekorski elementи, već genetički kod, preprogramiran digitalnim tehnologijama. Iz kulturalnog nasleđa je izvukla ne oblike, već operativne sisteme: beskonačnost uzoraka, dinamiku linije, igru svjetla, organsku vezu s krajolikom. Zatim ih je provela kroz najjači računarski aparat parametrizacijskog dizajna. Kao rezultat, rodila se arhitektura koja se osjeća ujedno doma i u Bagdadu, i u kosmičkoj eri. To nije regionalni stil, već globalni jezik, u gramatici kojeg se može pročitati povijest cijele civilizacije. Zaha Hadid nije gradila «arapsku arhitekturu»; ona je gradila arhitekturu koja bi bila nemoguća bez tog dubokog razumijevanja prostora i oblika koje je razvila arapska kultura. Njezin doprinos je u dokazivanju da avangard ne može biti odvojen od korijena, već njihov najradikalniji i najproduktivniji nastavak.
© library.rs

Permanent link to this publication:

https://library.rs/m/articles/view/Zaha-Hadid-i-arapski-motivi-u-arhitekturi