Често se čuje: „Profesionalni sport je kaljenje, a amaterski — zdravlje“. Ali je to zaista tako? Da bez predrasuda razberemo što je korisnije za organizam i psihiku: trčati za medalje ili samo za dušu.

Teret: različita cena jedne sata

Profesionalni sport je ekstremne napore. On zahtijeva rad na granici mogućnosti, često prenošeći bol, nedostatak sna i hroničnu umor. Treningi od 5-6 sata dnevno, strogi režim, beskonačne pripreme. Amaterski sport je umjerenost. Zaposlenja 2-3 puta tjedno, mogućnost izostaviti trening bez osjećaja krivice, oporavak u ugodnom tempu. Ako gledati na čist utjecaj na srce i zglobove, onda amaterski sport daje više koristi. On jača kardiovaskularni sustav, smanjuje rizik za šećernu bolest i obezbednost, bez pretereteća tijela. Profesionalni pak često vodi do izloma zglobova, mikrotetkova i hroničnih bolova. Paradoks: profesionalni sportaš može imati zdravlje lošije nego srednjestatistički amater.

Rane i dugoročne posljedice

Najveći manak profesionalaca je traumatičnost. U svakom sportu: od nogometa do klizačkog smotra. Sjeverine, raskid veza, frakturi, probleme s leđima — to je normala za onoga koji nastupa na svjetskoj razini. Amateri dobivaju rane rjeđe, tako što ne forsiraju napore. Ali i oni imaju raztezanja — na primjer, ako naglo počnu trčati. No profesionalne rane ostavljaju trag na cijeli život, a amaterske obično zareže bez posljedica. Čak i ako se ne računa o oštrim ranama, profesionalni sport ubrzava izlazak koljena i bedrenih zglobova. U mnogim nogometašima nakon 35 godina artroz postaje hroničnom. U amaterima koljena služuju dulje.

Srce: ispružiti ili ne ispružiti

U profesionalnim sportašima često se razvija „sportско srce“ — povećanje miokarda. To je adaptacija na napore koja u dugoročnoj perspektivi može dovesti do aritmija i čak i uznemirenje srca. Slučajevi smrti mladih atleta na terenu dolaze s uznemirujućom regularnošću. U amaterima srce radi u normalnom režimu, iako je treningovan. On ne hipertrofira, već postaje izdržljiviji. Smanjenje pritiska, normalizacija utičaja — to je ono što daje amaterski sport, i to je sigurno. Profesionalci su podložni riziku fibrilaciji pretkomora zbog stalnog prekoračivanja utičaja u zoni anerobnog pragova.

Imunost: boleti ili ne boleti

Amaterski sport jača imunost. Umjerene napore stimuliraju proizvodnju antitела i fagocita. Profesionalni sport, naopak, potiskuje imunski sustav. Intenzivni treningi izazivaju ispuštanje kortizola, koji potiskuje imunost. Profesionalci često boleju respiratornim infekcijama nakon natjecanja. To se naziva „otvoreno prozor“ — period kada je tijelo oslabljeno. U amaterima takvog prozora gotovo nema, jer napori ne iscrpljuju resurse. Zato profesionalci češće zaražuju, nego njihovi „domaći“ kolege.

Psihologija: radost ili stres

U ovoj točki razlika još je izraženija. Profesionalni sport je stalno pritisak. Sportaš ovisi o rezultatima, o sponzorima, o treneru. On živi u strahu od poraza i gubitka ugovora. To vodi do anksioznosti, depresije, iscrpljenosti. Amaterski sport daje radost pokreta, užitu iz procesa. Ne ste obvezani pobijediti, vi samo dobijate dopamin. Možete doći na trening u lošem raspoloženju i otići s usmijkom. U profesionalcima to se događa rijetko — njihovo raspoloženje je vezano za rezultat. Tako da za psihiku amaterski sport je antidepresiv, a profesionalni često izvor stresa.

Trajanje života: mitovi i stvarnost

Pretraživanja pokazuju da žive profesionalni sportaši u prosjeku ne duže, a ponekad i kraće, nego obični ljudi. Posebno to se odnosi na kontaktne vrste sporta (nogomet, američki nogomet, boksa). Visoki izlazak tijela, hronične rane, probleme s srcem skraćuju život. Amateri, naopak, žive dulje, jer podržavaju tonus, ali ne uništavaju tijelo. Prema nekim podacima, redovne fizičke napore umjerene intenzivnosti povećavaju život na 3-5 godina. Intenzivni pak ne povećavaju, a u nekim slučajevima čak i smanjuju. Dakle, za dugoročno zdravlje bolje je biti amater.

Ulazak u zdravlje

Profesionalni sport zahtijeva ogromne troškove na oporavak: masaža, fizioterapija, rehabilitacija, lijekovi. Ti troškovi često prekriju prihode iz sportsa, posebno ako sportaš nije na vrhu. Amaterski sport stoji skupljše: teniske cipelle, forma, abonement u bazen. I on donosi više koristi za zdravlje, jer ne trošite resurse na „popravak rupe“. Ispada da je amaterski sport iskustvo u korist zdravlja, a profesionalni je rizičan.

Kada profesionalni sport može biti koristan

Ali ne sve je tako jednoznačno. Postoje vrste sporta gdje profesionalci održavaju zdravlje zahvaljujući strogoj medicini. Na primjer, plivanje ili laka atletika (trčanje na dugačke distanse). Tamo je traumatičnost niska, a medicina dobro razvijena. Uz to, profesionalni sport daje disciplina i volja, koje mogu pomoći u životu. Ali to su više bočne efekte nego korist za zdravlje. U cjelokupnom, ako birate između „biti rekord” i „samo biti aktivan”, drugi izbor je gotovo uvijek bolji za tijelo.

Idealni balans: poluprofesionalni pristup

Optimalan izbor je amaterski sport s elementima ozbiljne pripreme. To znači redovne treninge, savjetovanje trenera, pulsometar, plan ishrane, ali bez fanatizma i žrtava. Možete učestvovati u amaterskim turnirima, postavljati ciljeve, ali ne stavljati ih iznad zdravlja. Takav pristup daje gotovo sve prednosti profesionalaca (formu, postignuća, uvjerenost) i gotovo sve prednosti amatera (odmor, užitu, sigurnost). Takav balans preporučuju liječnici i sportski psiholozi.

Tako što da izabrati? Ako vam je preko 20 godina i ste spremni posvetiti život sportu — profesionalni put ima pravo na postojanje. Ali ako se brinite o zdravlju, o dugom životu i o tome da ne patite s koljenima u 50 godina — amaterski sport je neodložno bolji. Zdravlje se ne osvoji na natjecanjima. Može se samo održati.
© library.rs

Постоянный адрес данной публикации: