A. S. Homjakov kao angloman: paradoks zapadnjaka u srcu slavjanofilstva

Uvod: Engleska kao filozofska protivteža

Aleksej Stepanovič Homjakov (1804–1860) — centralna ličnost ranog slavjanofilstva, čije se učenje povezuje s kritikom zapadnog racionalizma i potvrdom autentičnosti ruske pravoslavne zajednice. Međutim, njegova ličnost i intelektualni put sadrže dubok paradoks: Homjakov je bio strastveni angloman. Njegova fascinacija Engleskom nije bila površinska i svakodnevna, već duboko filozofska i religiozna. Za njega Engleska nije predstavljala „Zapad“ uopće (koji je poistovjećivao s racionalističkim, depersonaliziranim romano-njemačkim svijetom), već posebnu, konzervativno-organsku alternativu revolucionarnoj Francuskoj i metafizičkoj Njemačkoj. Njegova anglomanija bila je važan sastavni dio izgradnje vlastitog slavjanofilskog sistema.

Engleska Homjakova: zemlja „žive tradicije“ i „organskog konzervativizma“

Za razliku od mnogih savremenika koji su u Engleskoj vidjeli domovinu parlamentarizma i buržoaskog napretka, Homjakov je u njoj cijenio nešto drugo:

Nepisana ustava i vrhovništvo običaja (Common Law): Divio se činjenici da je engleska državnost izrasla ne iz apstraktnih teorija (kao francuska), već iz historijske tradicije, iz organskog razvoja drevnih institucija. To je rezoniralo s njegovom idejom da pravi život naroda počiva na nepisanim, iracionalnim osnovama.

„Konzervativizam Berka“ kao antiteza revoluciji: Filozofija Edmunda Berka, kritika Francuske revolucije u ime historijske kontinuiteta i „predrasuda“, bila je izuzetno bliska Homjakovu. U Engleskoj je vidio ostvarenje berkovskog ideala — društva koje se razvija putem postepenih reformi, a ne nasilnog prekida.

Religiozni slobodoumnik i poznavalac engleskog teologije: Homjakov, duboki pravoslavni teolog, izvrsno je poznavao ne samo anglikanstvo, već i historiju engleskih religijskih pokreta — puritance, kvakere, metodiste. Vodio je živu prepisku s anglikanskim teolozima (npr. s Williamom Palmerom), nastojeći im objasniti suštinu pravoslavlja. Njegov poznati traktat „Crkva jedna“ prvi put je objavljen na francuskom jeziku za zapadnu publiku, što pokazuje njegovu usmjerenost na dijalog, a ne izolaciju.

Zanimljiva činjenica: Homjakov je bio jedan od prvih ruskih intelektualaca koji je duboko proučio i preveo na ruski jezik „Viziju Petra Plugaša“ Williama Langlanda — spomenik srednjovjekovne engleske književnosti, koji je, prema mišljenju Homjakova, odražavao duboke narodno-religijske korijene engleskog duha, još neiskvarene kasnijim racionalizmom.

Anglomanija u svakodnevnom životu i društvenom stavu

Homjakov nije samo razmišljao o Engleskoj — on je svjesno njegovo „engleski stil“ u životu, što je bila forma intelektualnog protesta i identiteta.

„Engleski“ zemljoposjednik: U svom imanju Bogučarovo vodio je gospodarstvo na racionalan, gotovo farmerski način, uvodeći napredne agrotehničke metode posuđene iz engleske literature. Uzgojio je plemenitu stoku, eksperimentirao s mašinama. To je bio izazov ruskoj gospodarskoj lijenosti i neradu.

Kult fizičke aktivnosti i sporta: Homjakov je bio poznat kao sjajan jahač, lovac, čovjek izvanredne fizičke snage. To je odgovaralo idealu engleskog džentlmena koji spaja intelektualnu profinjenost s tjelesnom snagom, nasuprot razmaženom francuskom salonskom tipu.

Politički stav: Tokom Krimskog rata (1853–1856), kada je Engleska bila zvanični protivnik Rusije, Homjakov, vatreni patriot, napisao je pjesmu „Rusiji“ s provokativnim stihovima: „I lažnoj mudrosti sramno-ponizni plod / Pred tobom ćemo spaliti, Engleza voljeni usjev...“. Međutim, ta kritika nije bila usmjerena protiv „prave“, konzervativne Engleske, već protiv političke Engleske, koja je ušla u savez s „trulim Zapadom“ (Francuskom) protiv pravoslavne Rusije. Njegova ljubav prema Engleskoj bila je ljubav razočarana.

Engleska kao instrument kritike Rusije i Zapada

Homjakov je koristio svoj idealizirani lik Engleske kao ogledalo za kritiku dva zla:

Za kritiku Rusije: Zamerio je sunarodnicima nedostatak poslovnog, praktičnog duha, poštovanja zakona i lične inicijative koje je vidio kod Engleza. Ruska lijenost, nepraktičnost, nepoštivanje prava — sve je to bilo suprotno engleskim vrlinama.

Za kritiku „romano-njemačkog“ Zapada: Engleska mu je služila kao primjer da Zapad nije homogeni. Suprotno apstraktnom racionalizmu francuskih prosvjetitelja i metafizičkom idealizmu Nijemaca, Engleska je utjelovljavala zdrav razum, empirizam i poštovanje historijske konkretnosti. Tako mu je anglomanija pomogla ne samo da odbaci Zapad, već i da provede finu diferencijaciju.

Primjer iz prepiske: U pismima Homjakova često se nalaze poređenja. S jedne strane mogao je da se divi engleskom parlamentu kao živom organizmu, a s druge — da ironiše nad „suvo pravnim formalizmom“ Engleza, koji je suprotstavljao „živoj istini“ saborničnosti. Engleska je za njega bila složen, kontradiktoran predmet proučavanja, a ne jednostavan uzor za oponašanje.

Granice anglomanije: pravoslavlje vs. protestantizam

Glavna i nepremostiva granica bila je religija. Homjakov je divio historijskoj stabilnosti anglikanske crkve, ali je smatrao protestantizam u cjelini (uključujući njegove engleske oblike) logičnim završetkom zapadnog racionalizma, koji je doveo do prekida saborne jedinstvenosti Crkve i individualizma u vjeri. Njegov dijalog s anglikancima bio je pokušaj da im pokaže da je njihova „nedostajuća karika“ u pravoslavlju. Tako je Engleska u religijskom smislu za njega bila ne krajnja tačka, već etapna stanica na putu ka spoznaji istine pravoslavlja.

Zaključak: angloman kao ruski mislilac

Anglomanija A. S. Homjakova nije odstupanje od slavjanofilstva, već njegov neodvojivi i plodni dio. Ona pokazuje da rano slavjanofilstvo nije bio primitivni nacionalizam i negiranje Evrope, već složen intelektualni projekat reevaluacije zapadnog naslijeđa iz pozicija pravoslavno-ruskog svijesti. Engleska, zbog svog jedinstvenog historijskog puta, bila je za Homjakova najkompleksniji i najzanimljiviji „drugi“ — društvo koje je, kako se činilo, izbjeglo krajnosti latinskog racionalizma i revolucionarnog prekida, sačuvali duh tradicije.

Njegova fascinacija bila je oblik kulturne refleksije i samospoznaje. Proučavajući Englesku, tražio je i nalazio argumente kako za kritiku ruskih nedostataka, tako i za potvrdu svoje vjere u poseban organski put Rusije, koji je trebao nadmašiti čak i engleski ideal, obogaćujući ga počecima pravoslavne saborničnosti i ljubavi. Homjakov-angloman pokazuje da je prava ruska misao uvijek nastajala u dijalogu — čak i, a naročito, kada je taj dijalog bio napet i selektivan. Njegovo naslijeđe je podsjetnik da ljubav prema svom ne zahtijeva mržnju prema tuđem, već pretpostavlja njegovo duboko, promišljeno i kritičko razumijevanje.

Permanent link to this publication: