A. S. Homjakov kao anglofil: paradoks zapadnjaka u srcu slavjanofilstva

Uvod: Engleska kao filozofska protuteža

Aleksej Stepanovič Homjakov (1804.-1860.) – središnja figura ranog slavjanofilstva, čije se učenje povezuje s kritikom zapadnog racionalizma i potvrdom autentičnosti ruske pravoslavne zajednice. Međutim, njegova osobnost i intelektualni put sadrže duboki paradoks: Homjakov je bio strastveni anglofil. Njegova fascinacija Engleskom nije bila površinska i svakodnevna, već duboko filozofska i religijska. Za njega Engleska nije predstavljala „Zapad“ u cjelini (kojeg je poistovjećivao s racionalističkim, depersonaliziranim romano-germanskim svijetom), već posebnu, konzervativno-organsku alternativu revolucionarnoj Francuskoj i metafizičkoj Njemačkoj. Njegova anglofilija bila je važna komponenta u izgradnji vlastitog slavjanofilskog sustava.

Engleska Homjakova: zemlja „žive tradicije“ i „organskog konzervativizma“

Za razliku od mnogih suvremenika koji su u Engleskoj vidjeli domovinu parlamentarizma i buržoaskog napretka, Homjakov je u njoj cijenio nešto drugo:

Nepisana ustava i vrhovništvo običaja (Common Law): Divio se činjenici da je engleska državnost izrasla ne iz apstraktnih teorija (kao francuska), nego iz povijesne tradicije, iz organskog razvoja starih institucija. To je rezoniralo s njegovom idejom da pravi život naroda počiva na nepisanim, iracionalnim temeljima.

„Burkova konzervativnost“ kao antiteza revoluciji: Filozofija Edmunda Burkea, kritika Francuske revolucije u ime povijesne kontinuiteta i „predrasuda“, bila je iznimno bliska Homjakovu. U Engleskoj je vidio ostvarenje burkeovskog ideala – društva koje se razvija postupnim reformama, a ne nasilnim prekidom.

Religijski slobodoumnik i poznavatelj engleske teologije: Homjakov, duboki pravoslavni teolog, izvrsno je poznavao ne samo anglikanstvo nego i povijest engleskih religijskih pokreta – puritance, kvakere, metodiste. Vodio je živu prepisku s anglikanskim teolozima (primjerice s Williamom Palmerom), nastojeći im objasniti bit pravoslavlja. Njegov poznati traktat „Crkva je jedna“ prvi je put objavljen na francuskom jeziku za zapadnu publiku, što pokazuje njegovu orijentaciju na dijalog, a ne na izolaciju.

Zanimljivost: Homjakov je bio jedan od prvih ruskih intelektualaca koji je duboko proučio i preveo na ruski jezik „Viziju Petra Plugaša“ Williama Langlanda – spomenik srednjovjekovne engleske književnosti koji, prema Homjakovu, odražava duboke narodnoreligijske korijene engleskog duha, još neokaljanog kasnijim racionalizmom.

Anglofilija u svakodnevnom životu i društvenom stavu

Homjakov nije samo razmišljao o Engleskoj – on je svjesno njegovo „engleski stil“ u životu, što je bila forma intelektualnog protesta i identiteta.

„Engleski“ zemljoposjednik: U svom posjedu Bogučarovo vodio je gospodarstvo na racionalan, gotovo poljoprivredni način, uvodeći napredne agrotehničke metode posuđene iz engleske literature. Uzgojio je plemenitu stoku, eksperimentirao s mašinama. To je bio izazov ruskoj gospodarskoj lijenosti i neurednosti.

Kult tjelesne aktivnosti i sporta: Homjakov je bio poznat kao izvrsni jahač, lovac, čovjek iznimne tjelesne snage. To je odgovaralo idealu engleskog džentlmena koji spaja intelektualnu profinjenost s tjelesnom izdržljivošću, nasuprot razmaženom francuskom salonskom tipu.

Politički stav: Tijekom Krimskog rata (1853.-1856.), kada je Engleska bila službeni protivnik Rusije, Homjakov, žestoki domoljub, napisao je pjesmu „Rusiji“ s izazovnim stihovima: „I lažne mudrosti sramno-ponizan plod / Pred tobom ćemo spaliti, Engle ljubljeni usjev…“. Međutim, ta kritika nije bila usmjerena protiv „prave“, konzervativne Engleske, nego protiv političke Engleske, koja se udružila s „trulim Zapadom“ (Francuskom) protiv pravoslavne Rusije. Njegova ljubav prema Engleskoj bila je ljubav razočarana.

Engleska kao instrument kritike Rusije i Zapada

Homjakov je koristio svoj idealizirani lik Engleske kao ogledalo za kritiku dviju zala:

Za kritiku Rusije: Prekoravao je sunarodnjake zbog nedostatka onog poslovnog, praktičnog duha, poštovanja zakona i osobne inicijative koje je vidio u Englezima. Ruska lijenost, nepraktičnost, zanemarivanje prava – sve je to bilo suprotno engleskim vrlinama.

Za kritiku „romano-germanskog“ Zapada: Engleska mu je služila kao primjer da Zapad nije jedinstven. Suprotno apstraktnom racionalizmu francuskih prosvjetitelja i metafizičkom idealizmu Nijemaca, Engleska je utjelovljavala zdrav razum, empirizam i poštovanje povijesne konkretnosti. Tako mu je anglofilija pomogla ne samo odbaciti Zapad, nego provesti finu diferencijaciju.

Primjer iz prepiske: U pismima Homjakova stalno se pojavljuju usporedbe. S jedne strane mogao je diviti se engleskom parlamentu kao živom organizmu, a s druge – ironizirati nad „suho pravnim formalizmom“ Engleza, koji je suprotstavljao „živoj istini“ sabornosti. Engleska je za njega bila složen, kontradiktoran predmet proučavanja, a ne jednostavan uzor za oponašanje.

Granice anglofilije: pravoslavlje vs. protestantizam

Glavna i nepremostiva granica bila je religija. Homjakov je divio povijesnoj postojanosti anglikanske crkve, ali je smatrao protestantizam u cjelini (uključujući njegove engleske oblike) logičnim završetkom zapadnog racionalizma, koji je doveo do raskida sabornog jedinstva Crkve i individualizma u vjeri. Njegov dijalog s anglikancima bio je pokušaj pokazati im da je njihova „nedostajuća karika“ u pravoslavlju. Tako je Engleska u religijskom smislu za njega bila ne konačna točka, nego etapa na putu prema spoznaji istine pravoslavlja.

Zaključak: anglofil kao ruski mislilac

Anglofilija A. S. Homjakova nije odstupanje od slavjanofilstva, nego njegov neodvojivi i plodni dio. Ona pokazuje da rano slavjanofilstvo nije bio primitivni nacionalizam i negacija Europe, nego složen intelektualni projekt preispitivanja zapadne baštine iz perspektive pravoslavno-ruskog svijesti. Engleska, zbog svog jedinstvenog povijesnog puta, bila je za Homjakova najkompleksniji i najzanimljiviji „drugi“ – društvo koje je izbjeglo (kako mu se činilo) krajnosti latinskog racionalizma i revolucionarnog prekida, sačuvalo duh tradicije.

Njegova fascinacija bila je oblik kulturne refleksije i samospoznaje. Proučavajući Englesku, tražio je i nalazio argumente kako za kritiku ruskih mana, tako i za potvrdu svoje vjere u poseban organski put Rusije, koji je trebao nadmašiti čak i engleski ideal, obogaćujući ga načelima pravoslavne sabornosti i ljubavi. Homjakov-anglofil pokazuje da se istinska ruska misao uvijek rađala u dijalogu – čak i i posebno onda kada je taj dijalog bio napet i selektivan. Njegova ostavština je podsjetnik da ljubav prema vlastitom ne zahtijeva mržnju prema tuđem, nego pretpostavlja njegovo duboko, promišljeno i kritičko razumijevanje.

Permanent link to this publication: