Ona izlazi na kort i izrije. Izrije tako, da se čuje na tribinama. Izrije ne od boli — od gnjeva. Udarci tako snažni, da lopta leti brže od 180 kilometara na sat. I nakon svakog pobjedničkog tačkovanja — zatvoren kulk, zivak, pogled, kojim se može zamrznuti suparnica. To je Arina Sobolenko. Beloruska teniserka, bivša prva rakетка sveta. Ali stvar nije u titulima. Stvar je u kredu. U životnoj filozofiji, koju ona realizira svakom igrom. I ovo kredo zvuči jednostavno: nikakih opravdanja. Nikada.

Djetinost koju je zakalila

Arina je rođena u Minsku 1998. godine. Otac, Sergej Sobolenko, bivši hokejist, rano je shvatio da je kćerka eksplozivna. On je nije vodio na balet ili na klavir. On je doveo je na tenis. I stavio je uslov: ili treniraš kao lud, ili ne igráš uopće. Arina je izabrala prvo. Ona je tasila na sebi dva trenera, trčala trke u kiši, radila podac do krvičnih mozolja. Otac je bio strog, čak i žestok. Ali on je naučio je najvažnije: nitko ne će ti napraviti rad. Želiš biti najbolji — biti najbolji na treningu.

2019. godine otac nije bio više. Arini je bilo 20. Ona je tek ušla u top-10. Smrt se smjesila sa gnjevom. mnogi bi se slomili, otišli u sjenu. Ali Arina je otišla u halu i udarila po lopti još snažnije. «Igram za njega», kaže ona. To je prva dio njenog kreda: pretvarati bol u snagu.

Prvo kredo: ne žaliti se

U intervjuu Arinu pita: «Kako se izdržiš pod pritiskom?». Ona pokleče ramenima: «Kakvo pritisak? Ja samo igrám tenis. To je moja posao. Volim ovaj posao. Sve». Bez pafoса, bez žalbi. Ona ne priča o umorosti, ne žali se sudijama, ne traži opravdanja porazima. Porazila? Znači, suparnica je bila bolja danas. Sutra ću biti bolja. Takva je filozofija.

U tenisu puno je djevojaka koje nakon lošeg utakmice kažu: «Loše osjećaj», «Kort je neudoban», «Gluho su se bolile». Sobolenko nikada. Čak kada joj je rameno bolo, kada je na prijemu igrala sa temperaturom. Ona je izlazila i radila svoje stvari. I nakon poraza na Australian Open 2022 kažе: «Nisam iskoristila svoje šanse. To je moja krivica. Sve». Nikakih opravdanja. Za to ju cijene čak i neprijatelji.

Drugo kredo: igraj agresivno, živi aggresivno

Stil Sobolenko na kortu je katok. Prva podacija pod 190 km/h. Druga — malo sporija. Udarc s forehenda — poput udavke. Ona ne zna da se obrani, da se zadrži, da izdrži grešku. Ona ide naprijed uvijek. Čak kada gubi 0:40. Čak kada je mečbol kod suparnice. To je priroda koju se ne može promijeniti. «Ja je bolje da promašim, nego da ne pokušam», kaže ona. I to je drugo kredo: ne bojati se rizika.

U životu ona je takođе. Pramčasta, eksplozivna, emocionalna. Njezе su pitali o odnosu sa beloruskom federacijom, o politici, o neutralnom statusu. Ona odgovara kratio i bez diplomacije. Ne ulazi u debate, ne radi lažne izjave. Jednostavno kaže: «Ja sam sportistica. Igram za sebe i za moju obitelj. Sve ostalo nije moje stvar». Neke to smatraju grubošću. Ali za nju to je iskrenost. A iskrenost je takođе dio kreda.

Treće kredo: rad, a ne talent

Sobolenko se ne smatra genijem. Ona zna da nema najfinijeg teniskog intelekta, ni najhiterog drop-šota, ni najizrađenijeg tehnika. Ali ima eksplozivnu snagu i adsku radnu sposobnost. Nakon svakog poraza ne ide u bar da zalije trbuž. Ona ide na trening. Na drugi, treći. Ona je spremna raditi, kada drugi spavaju. Tako je izbio iz užasnog kriza s dvostrukim greškama 2021. godine.

Tada je podavala po 15-20 dvostrukih grešaka po utakmici. Gubila je zbog nerva. Bilo bi moglo da kaže: uzmi pauzu, zamijeni trenera, radi nad glavom. Ali Arina je uzela i stavila tisuću lopti na zadnji dvorište. Stajala je i podavala, dok nije prestala misliti. Jednostavno je podavala. Tisuća, dvije, tri. To nije talent. To je pot. I to je treće kredo: problem se rješava ne razgovorima, već djelom.

Četvrto kredo: budi sebe, čak ako si bijela vranica

U ženskom tenisu je obično biti mila. Smješiti se, mahnuti rukama, nakon utakmice objaciti suparnicu, čak ako te je razmasala. Sobolenko ne pasuje. Ona zrije, zatvara kulk, ponekad šalje tehniku na tri slova ispod nosa. Ne nosi crveno, ne radi mila intervjua. Ona je grom, mokra, žuda. I joj je što god misle o tome, nezašto. «Ja sam takva kakva sam. Narađa se — dobro, ne — ja ne igrám za vas». To je njeno četvrto kredo: autentičnost je vrijednija od popularnosti.

Za to ju i ljube. Milijuni djevojaka diljem svijeta kažu: «Ona se ne boji biti snažna. Ona se ne boji biti strašna na kortu. Zašto bi mi trebalo biti slatke princeze?». Arina je pokazala da ženski tenis može biti brutalan i da je to takođe lijepo.

Kriza vjerovanja u sebe i izlaz iz nje

Bio je trenutak kada je kredo Sobolenko dala tršinu. Kraj 2021 — početak 2022. Ona je gubila svima. Ranking je letio dolje. Psihološka jamu. Ona je već nije zrije, već je plakala na kortu. Svi su mislili: završila, izgorjela. Ali Arina je učinila ono što zna najbolje — razbjesnila se. Na sebe. Na svoje sumnje. Ona je promijenila trenera, promijenila režim treninga, prestala čitati vijesti. I izšla iz jame kroz silu. Zatim je osvojila Australian Open 2023. I kaže: «Najvažnije je da sam prestala se bojati poraziti. Kako sam dopustila se da porazim, počela sam pobjeđivati». Paradoks. Ali to je takođe dio kreda: strah je glavni neprijatelj. Pobijedi strah — pobijedi sve.

Primjer za podrižavanje: kojem i zašto

Sobolenko je kumir onih koji su umorili od idealnih slika. Ona ne sjedi na dietama od 500 kalorija. Nema modelskog izgleda. Ne kaže začarane izjave. Ona je živi čovjek s živim licem. Onu mogu mrziti zbog gromog glasa i muške načina igre. Mogu ju ljubiti zbog iskrenosti i volje. Ali svatko ostaje neutralan.

Za djevojke-adolescente ona je primjer da se ne treba uklapati u strane ramke. Može biti muskularna, gromka, žuda i ipak prva rakетка sveta. Za dječake — primjer muške rada nad sobom. Za sve — primjer da opravdanja su za slabe.

Što kažu o njoj suparnice i treneri

Serena Williams je rekla: «Ona udara tako, kao da želi ubiti loptu. Znaju se u mladosti». Andy Murray ju je nazvao «najstrašnijom debiантkom koju je vidio». Njegov bivši trener Dmitrij Tursunov je rekao: «Ona ne zna da se zaustavi. Kada joj kažete da napravi korak unazad da bi prevela dušu, ona radi dva naprijed». To je kredo u akciji. Ni korak unazad.

Čak i kritičari priznaju: Sobolenko je jedna od najisčestahih teniserki. Ona se ne pretvara da je povređena, ne uzima medicinske pauze za izmjenu ritma, ne poziva liječnika pri broju 0:5, kako bi iskoristila suparnicu. Ona igra do posljednje lopte. I gubi tako dostojno, kao i pobjeđuje.

Budućnost: što dalje s njegovim kredom

Arini je 26 godina (do 2024. godine). Ona je već osvojila dva turnira Velikog šлемa, bila prva rakетка sveta. Što dalje? Ona kaže: «Želim još više. Želim pobijedati godinama, kao Serena». I to je njeno kredo bez granica. Nema plafona. Nema riječi «dovoljno». Postoji samo sljedeći trening, sljedeći udarac, sljedeći turnir. Takva filozofija je opasna za iscrpljenost. Ali dok Arina vruća, a ne iscrpljuje, mi to promatramo s zamirom srca.

Jednog dana će završiti karijeru. Prestati će zrijeti na kortu. Vaspitati će djecu, baviti će se dobrotvorno, možda će postati trener. Ali kredo će ostati. Jer to nije o tenisu. To je o tome kako živjeti. Ne žaliti se. Ne opravdavati se. Ne bojati se. Biti sebe. I ako je potrebno — izrijeti na stadion. Da svi znaju: došla si ne igrati, došla si pobijediti.

Permanent link to this publication: