Dijete već nije srećno zbog pobjeda. Boji se grešiti. Mrzi sport, koji je ranije volio. Njegovo lice ne izražava emocije. Znate li to? To je emocionalno iscrpljenje, uzrokovano roditelskim pritiskom. Tisuće djece napuštaju sekcije ne zbog toga što im je dosadilo, nego jer su majka i tata pretvorili hobbi u utrku za rezultatima.

Gdje dolazi pritisak

Roditelji često projiciraju na dijete vlastite ambicije: «Ja nisam postao šampion, da ga on postane». Oni poređuju s djecom prijatelja («A Petar već je osvojio turnir»). Oni traže samo prvo mjesto, a drugo nazivaju «porazom». Pritisak pojačavaju financijski ulozi: «Plaćali smo za tvoju opremu, moraš biti zadovoljan». Dijete prestaje igrati za užitak — igra iz straha.

Simptomi iscrpljenja

Dijete simulira bolest prije treninga. Postao je izbjesno, plače bez razloga, loše spava. Propao mu je apetit. On kaže: «Mrzim ovaj sport», iako još pola godine prije je tražio kupiti formu. Vanjski može biti poslušan, ali unutar se akumulira umor koji se isprazni u apatiju ili agresiju. U naprednim slučajevima mogu nastati tiki, enureza, panične napade.

Kako roditeljima ne preći palicu

Pitanje dijeti: «Naravi li ti se tome što se baviš?». Ne pritisavajte na rezultat — hvalite za napore. Ustanovite režim odmora: djecima treba biti slobodno vrijeme bez treninga i učionica. Ne poređujte s drugim djecom (poređujte samo s njegovim prošlim postignućima). Posjećujte natjecanja kao pristaše, a ne kao nadziratelji. Ako osjećate da počinjete izričavati — zamolčite i izdahnite.

Što učiniti, ako je iscrpljenje već nastalo

Prvo — prestati pritiskati. Drugo — dati dijeti pauzu (mjesec bez treninga). Treće — obratiti se sportačkom psihologu. Možda će biti potrebno promjeniti vrstu sporta ili trenera. Glavno — ne osuđivati se, nego priznati grešku. Dijete je važnije od medalja.

Dijete nije robot. Njegova psihika nije željezna. Ljubav i podrška su važnije od bilo kojeg kupa. Znamo li to kad idemo reći: «Mogao biš i bolje».

Permanent link to this publication: