Odnosi ruske i engleske kulture su dugi i složen romans. U njemu su bile i strašna ljubav, i duboko utjecaj, i periodi ohlađenja. Engleski motivi su prodirli u rusku književnost, poeziju i filozofiju tako duboko da ih se često teško razlikovati od "domaćih". Međutim, nikada nisu bili jednostavno kopiranjem. Ručka misao je uzimala engleske ideje, toplila ih u svom kotlu i izdavala nešto novo, prepoznatljivo i ujedno originalno. Od Puškina do Berdjaeva — Engleska nije bila samo geografski točak, već važan razgovornik u ruskom kulturnom dijalogu.

Poetičko osvajanje: Byron, Shakespeare i "ruski romantizam"

Na početku XIX. stoljeća ruska poezija je bila zapravo zadivljena engleskim romantizmom. Lord Byron je postao kumir generacije. Njegova "bunjiva ličnost", njegovo razočarenje, njegova "svjetska tužba" su pronašle odgovor u dušama ruskih pjesnika. Puškin je u mladosti pisao "byroničke" pjesme ("Kavkaski zarobljenik", "Bakčijarski vodopad"), ali brzo je prešao iz direktnog podrijetla, stvarajući "Jevgenija Onegina" — pjesnički roman, gdje je bairoinizam već pretrpio. Lermontov je bio više izravno, njegovi "Demon" i "Mtsyri" — to je ruski odgovor na bairoinski izazov. Engleski motivi kod Lermontova — to nije samo oblik, već i tema: samotnost, bunja, nepodčinjenost. Shakespeare u Rusiji je postao gotovo "domaći". Njegove su prijevode prevođeni i preosmišljavani. Pasternak, Maršak, Lozinski — njihovi prijevodi Shakespearea su ga učinili dijelom ruske pjesničke riječi. Brodski — engleski motiv u ruskoj poeziji 20. stoljeća posebno je izrazit. Emigracija, razmišljanje o "severnom" karakteru, usporedba Sankt Peterburga s Londonom — sve to ga povezuje s engleskom tradicijom. Brodski je čak pisao pjesme na engleskom, iako je smatrao ruski za svog glavnog jezika.

Proza: Dickens, Thackeray i "engleski" svijet u ruskoj književnosti

Dickens je, možda, bio najdraži engleski prozaik u Rusiji. Njegova sentimentalnost, njegovo pozornost na sudbinu "maličkog čovjeka", njegova vjera u dobro i pravdu su bili bliski ruskoj književnoj tradiciji. Dostojevski je nazivao Dickensa svim učiteljem. U "Utišanim i ogorčenim" se osjeća dicke novčić. Čak i likovi Dostojevskog govore o Dickensu kao izvoru moralnog obrazovanja. Thackeray, s njegovom ironijom i skeptičizmom, također je našao svoje čitatelje, iako nije postao kumir masa. "Jarmark ljudskog pohlepa" — to je engleski realizam, koji se u Rusiji na svoj način osmislio. U 20. stoljeću utjecaj engleske proze nije oslabio. London Jamesa Joyca, Virginije Wulfe, Groma Grina — sve to je došlo u rusku književnost kroz prijevode i kulturu emigranata. Posebno snažni engleski motivi se vide u prozi Nabokova (iako je on sam pisao na engleskom). Njegova "Lolita" i "Bljodični plamet" — to je već engleska proza, ali napisana ruskim svijetom.

Filozofija: empirizam, utilitarizam i ruski spori o Engleskoj

Ruska filozofija nije mogla proći mимо engleskog empirizma. Locke, Hume, Bentham — njihove ideje o znanju, etici i pravu su bile dobro poznate u Rusiji. Međutim, reakcija je bila dvosmislena. S jedne strane, Herzen i Černiševski su interesirani za utilitarizam i čak su pokušavali ga primijeniti na ruski život. S druge strane, slavjanofili, Homyakov, Kirjevski su vidjeli u engleskom racionalizmu ugrožu ruske duhovnosti. Oni su raspravljali: Engleska je zemlja "beskorisnog računa", dok je Rusija zemlja "duše". Ovo raspravljanje je bilo posebno oštro u 19. stoljeću. U 20. stoljeću je Berdjaev često se obraćao engleskim mislima, iako ih je kritizirao za "pozitivizam". Za njega je Engleska bila simbol slobode, ali i simbol "meškanstva". Međutim, engleska filozofija je postala za ruske misliocare više izvor stimula za vlastita pitanja nego izvor odgovora.

Obraz Engleske u ruskoj poeziji kao simbol

U Bloka Engleska je "magični Albion", zemlja tajni i mitova. U Mandeštamova "engleski krajolik" postaje metafora stranih, ali privlačnih svijeta. U poeziji Srebrnog vijeka Engleska često se predstavlja kao simbol stabilnosti, tradicije, ali ujedno — svijet strani ruskoj "širini". Ova dvojnost je preuzela i pjesnici-izbjeglici. Za njih je Engleska bila ujedno i sklonište, i podsjetnik o izgubljenoj domovini.

Utjecaj engleske poezije na rusku formu

Šekspirovski sonet je postao popularna forma u ruskoj poeziji 19. i 20. stoljeća. Puškin, Lermontov, Fet, Brjusuov su pisali sonete, slijedeći engleski kanon. Međutim, ruska poezija je preosmislio ovu formu, učinivši je više slobodnom i voljom. Također je važno utjecaj engleske baladne tradicije. Žukovski je preveo poeme Waltera Scotta i Southeyja, prilagođavajući ih ruskom ukusu. To je utjecalo na razvoj ruske romantične poezije.

Rezultat: englesko u ruskom — to je dijalog, a ne podčinjenje

Engleski motivi u ruskoj kulturi nikada nisu bili jednostavno zaimstvovali. Oni su uvijek prošli kroz filter ruskog jezika, ruske duše, ruske povijesti. Ručka kultura je uzimala englesko i pretvarala ga u nešto drugo, što već nije bilo prepoznatljivo kao "strano". Zato govoriti o "utjecaju" nije ispravno. To je bio dijalog. Ponekad oštar, ponekad ironičan, ali uvijek dubok. I ako čitamo Shakespearea u prijevodu Pasternaka, čujemo i Pasternaka. Ako učimo Bentama, vidimo rusku etiku. Ovaj dijalog nastavlja se i danas, i vjerojatno će nastaviti, dok možemo vidjeti u drugom ne neprijatelja, već razgovornika.

Permanent link to this publication: