Glasa velikog grada i njegovo odrazanje u umetnosti: monolog, razgovor, dialog, zvuk

Veliki grad govori. On govori ne rečima, već gromom guma, signalima vozila, štapom miliona, gromom metra, muzikom iz otvorenih prozora, krikom trgovaca, zvonom tramvaja, udarom kiše na asfalt. Grad je bučna, mnogoglasna simfonija, u kojoj svaki zvuk je dio partiture. Umetnici, pisaci, muzičari, režiseri su uvijek pokušavali zabilježiti ovaj glas. Oni su preveli šum u ritme džaza, otpor u književni monolog, razgovor prolaznika — u dialog na slici. Kako umjetnost odražava akustiku megapolisa? Raspravljamo o četiri modusa gradskog glasa.

Monolog: grad kao isповed jedinke

U velikom gradu čovjek često ostaje sam na samom sa sobom. Tlača oko, ali nema nikoga s kim bi se mogao razgovarati. Ova akustična izolacija rodi monolog — unutarnji glas, koji zvuči jače od uličnog šuma. U književnosti klasični primjer je «Beleške iz podzemlja» Dostojevskog ili romanovi Franca Kafke, gdje junak šeće po bezličnim ulicama, razgovarajući sam sa sobom. U poeziji to su pjesme Alexandra Bloka («Noć, ulica, fonač, apteka…») — ne dialog, već zastavljeni unutarnji plač. U slikarstvu — djela Edvarda Hoppera («Polučasnici»), gdje likovi sjede u kavani, ali ne komuniciraju, svatko u svom svijetu. U muzici — solne klavirske skladbe Erica Sati, koje je on nazvao «meblarskom muzikom» — zvukovi koji ne zahtijevaju odgovor. Gradski monolog u umjetnosti je krik samotnosti u šumnoj praznini.

Razgovor: dijalozi na trci

Grad je beskonačan razgovor. Razgovor prodavca i kupca, putnika i taksišara, zaljubljenika na skamenici, dva prijatelja, koji su ušli u bar. Ovi kratki, prekidanji dijalozi čine tkivu gradskog života. U književnosti ih su majstorski predstavio James Joyce u «Ulici», gdje likovi se prepliću rečima, ne slušajući jedan drugoga. U teatru — drame Tennesseeja Williamsa ili Edwarda Albeija, gdje razgovori na verandi ili u kuhinji postaju zatečak gradskog života. U kinematografiji — dijalozi Woody Allena, gdje likovi govore istovremeno, preplićući se, ali stvarajući iluziju razumijevanja. U slikarstvu — «Krik» Munka? Ne, tu je više monolog. A zapravo slike Pjera Augusta Renauda («Bal u Muлен де ла Галетт») — mnogo razgovora, pokreta, pogleda. Razgovor u umjetnosti je polifonija, gdje svaki glas ima značenje, ali nitko ne sluša savjestnika do kraja.

Dialog: kada grad odgovara čoveku

Ponekad grad ulazi u dialog. Ne ljudi, već sam megapolis: njegova arhitektura, vremenski ritmovi. Čovjek postavi pitanje, a grad odgovara ehom, svjetoslovom, neizviđenim krivom ulice. U književnosti to je «Peterburg» Andreja Belogog, gdje grad je živo biće, koje razgovara s junakom. U kinematografiji — filmove Mikelangelo Antonionija («Zatmjenje», «Noć»), gdje likovi šeće po pustim rimskim ulicama, a arhitektura pritiska, odgovarajući na njihovo milčanje. U muzici — «Metropolis» Franza Langa? Ne, to je film, ali muzika Gotfrieda Guperca stvara dialog mašine i čovjeka. U poeziji — ciklус «Moskva» Marine Цветаевой, gdje grad predstavlja se kao savjestnik: «Moskva! Kako veliki gostoprimičarski dom». Dialog čovjeka i grada u umjetnosti je uvijek pokušaj dogovora, naći zajednički jezik u haosu.

Zvuk: akustični haos kao inspiracija

Ali glavni glas grada je zvuk. Ne melodija, ne ritam, već upravo haotični, disonantni zvuk. Grom motora, ljazg tramvaja, gudka, krike, eho štapova, zvuk stakla, muzika iz stranih prozora. Zvuk razlaže, utuče, ali on je i inspiracija za umetnike. U muzici prvi to su osmislili futuristi: Luigi Russolo je napisao «Izvođenje zvuka» (1913), gdje je pozvao koristiti zvukove grada u muzici: grom vozova, šum para, udar vozila. Kasnije to razvoj je dobio u industrijskoj muzici (Einstürzende Neubauten), u tehnou (ritmi metra), u embientu (snimanje uličnog šuma kao muzike). U slikarstvu — futurizam Umberta Boccionija («Grad se izdiže»), gdje je pokret i zvuk prenesen prekidanim formama. U književnosti — roman Johna Dos Passosa «Manhattan», gdje su ugrađeni koláži iz novinskih naslova, uličnih izreka, odlomaka oglasa. U kinematografiji — gradske simfonije 1920-ih («Čovjek s kinoaparatom» Dzige Vertova), gdje je zvuk grada postao muzički montaž. Zvuk u umjetnosti nije antimuzika, već nova muzika, odražavajuća vrijeme.

Završetak

Glas velikog grada je mnogolik. On može biti tihi monolog jedinke kod prozora, određen razgovor u preplaćenom autobusu, dialog s kamenim zidovima nebodera ili haotičan zvuk, od kojeg zaključuju uši. Umetnost uvijek se strasti zabilježiti taj glas — ne za to, da bi se od njega izbacio, već da bi ga razumijela. Razumjeti kako živimo u ovom gvalu, kako dišemo među metronom štapova, kako ljubimo pod akompanemant sirena. I, možda, razrešivši glas grada, razrešimo i naš vlastiti.

Permanent link to this publication: