Adolf Hitler, poput mnogih diktatora dvadesetog stoljeća, okruživao se auro tajnosti i sigurnosti. Jedan od ključnih elemenata njegove sustave zaštitu bio je razgranat mreža podzemnih bunkera raspoređenih po cijeloj Europi. Ove betonske tvrđave bile su ne samo sklonište od savezničkih bombi, nego i mjesto gdje su donosili najvažnija vojna odluke. Najeznatiji od njih bio je Führerbunker u Berlinu, koji je ušao u povijest kao mjesto zadnjih dana Trećeg rajha i samoubistva Hitlera.

Führerbunker u Berlinu: zadnji akt drame

Führerbunker, koji se nalazio pod vrtom nove carske kanцелarije u Berlinu, postao je jedan od najpoznatijih simbola kraja Drugog svjetskog rata. To nije bio samo jedan bunker, već razgranat kompleks dva razmjera, povezani međusobno i sa starim bombobješćem. Njegova povijest se prostire do 1935. godine, kada je izgrađen prvi, manji bunker. Godine 1943-1944., pred lice pojačanih bombardiranja, proširili su ga, dodavši više duboki razred i stvarajući dvospratnu strukturu.

Gornji razred se nalazio na dubini oko tri i pol metara, a donji se protezao na devet metara ispod zemlje. Zidovi su bili napravljeni od dva metra betonskog betona, a cijeli kompleks sastojao se od deset malih soba, uskih hodnika i stubova. Ukupno je bilo moguće smjestiti oko trideset-sutradest ljudi, a između stambenih prostorija za Hitlera i njegovog stada bili su kuhinja, kupatilo, sobe za čuvare i tehnička prostorija. Do kraja rata bункer je opremio generatorom, ventilacijom i sistemom komunikacije.

U siječnju 1945. godine Hitler je konačno preselio u Führerbunker, gdje je proveo zadnje mjesece svog života. Tamo, u travnju 1945. godine, pred lice nadolazećih sovjetskih trupa i pada Berlina, odigrao se zadnji akt drame Trećeg rajha. Tridesetog travnja 1945. godine Hitler je počinio samoubistvo u svom osobnom sobu, a njegovo tijelo je sagoreno od vernih saveznika u vrtu kanцелarije.

Volčje logovo: postaja na Istočnom frontu

U međuvremenu dok je Führerbunker bio mjesto smrti, Volčje logovo je bio centralni punkt upravljanja snagama na Istočnom frontu. Ovaj kompleks, smješten u Görlitzu u Istočnoj Prusiji, bio je najveća postaja Hitlera i jedan od najjačih bunkera Trećeg rajha. Gradnja je trajala od 1940. do 1944. godine, a troškovi projekta su dostigli trideset šest milijuna maraka.

Na površini od dvjesto petdeset hektara izgrađeno je oko dvjesto objekata, uključujući petdeset bunkera. Iako mnogi od njih su bili maskirani pod obične agrarne građevine, zapravo su to bile snažne betonske konstrukcije. Bunkeri Hitlera i njegovih najbližih saveznika imali su zidove debljine od četiri do osam metara.

Samo tu, 20. srpnja 1944. godine, pukovnik Klaus von Stauffenberg je izvršio neuspješno atentat na Hitlera, položivši bombu u jednom od konferencnih soba. Eksplozija je ubila nekoliko ljudi, ali Hitler je preživio, što je još pojačalo njegovu vjeru u svoje predodređenje.

Orlovo gnijezdo: zadnji bastion u Alpima

Na jugu Njemačke, u bavarskim Alpima, u selu Berchtesgaden, bio je još jedan važan punkt u sustavu obrane Hitlera — kompleks zgrada i bunkera, poznat kao Orlovo gnijezdo. To je bilo omiljeno mjesto za odmor Hitlera, gdje je često primao strane dignitarce.

Na vrhu planine Kehlstein bio je izgrađen poznati čajni dom, do kojeg je vodila cesta izrezana u stijeni i lift unutar gore. Orlovo gnijezdo je bio simbol moći i vlasti, a također i važan strateški punkt koji je mogao služiti zadnjim bastionom Trećeg rajha u Alpima.

Drugi bunkeri i obrambeni objekti

Pored tri glavna kompleksa, Hitler je imao i druga, manja bunkera i postaja. To su bili, primjerice, bunkeri u Berlinu, gdje su se nalazili centri upravljanja i komunikacije, a također i betonski obrambeni objekti, kao i poznati «bunkeri Gerde» — željezobetonske zenične kule, koje su služile kao utvrde.

Kao nakon rata tako i danas ti bunkeri predmet su studiranja povjesničara, turista i ljudi koji se zanimaju za povijest. mnogi od njih su sačuvani do današnjeg dana, postajući svjedočanstvo jednog od najkrvavih perioda u povijesti čovječanstva.

Постоянный адрес данной публикации: