Myšlیمе da je kriza ono što nas sprečava. Ali zapravo, kriza je ono što nas uči. Uči nas ne bojati se. ili preciznije, uči nas da se bojimo i da idemo naprijed. Strah je najjača emocija. On paralizira, nalaže da se povlačimo, tražimo zaštitu. Ali kriza koju smatramo za ugrozu je zapravo najbolji trener za prenošenje straha. On stavlja nas pred izbor: ostati u strahu ili proći kroz njega.

Strah i njegove maski

Strah rijetko dolazi u čistom obliku. On se maskira pod nesigurnost, umor, apatiju, gnjev. Kada kažemo "ja ne želim", a zapravo "ja se bojim". Kada kažemo "nemam vremena", a zapravo "bojim se da se ne sastojim". Kriza sruši te maski. On ne daje nam mogućnost sakriti se iza isprazaka. On prisiljava nas da se susretimo sa strahom lice u lice. I u ovoj susreti postoji šansa — ne izbjeći strah, već prestati biti njegov roblje.

Kriza kao ogledalo straha

Kriza odražava naša dubinska straha. Ako se bojimo samotnosti, kriza u odnosima će pojačati taj strah. Ako se bojimo neuspjeha, kriza na poslu će izvući taj strah na površinu. To nije kazna. To je prilika vidjeti što upravlja nama. Dokle god je strah sakriven, on upravlja nama tajno. Kada postaje vidljiv, možemo izabrati — podrediti se njemu ili prenošiti.

Prenošenje kroz prihvat

Najefiktniji način prenošenja straha je prestati s njim boriti. Borba samo pojačava strah. Prihvat, pak, oslabljava ga. Kada kažemo: "Da, ja se bojim. Ali to me ne zaustavi", oduzimamo strahu moć. Kriza daje nam priliku prakticirati to prihvat. Ne kažemo "ja se ne bojim". Kažemo: "ja se bojim, ali ja djelujem". To je heroizam. Ne odsustvo straha, već djelovanje protiv straha.

Tehnika "jednog koraka"

Strah često izgleda nepreostvaren, kad gledamo na cijelu situaciju. Ali ako je razbijemo na male korake, strah postaje upravljiv. U krizi ne možemo rješiti sve odjednom. Ali možemo učiniti jedan malen korak. Zvati, pisati, izići iz doma. Svaki malen korak je pobjeda nad strahom. On pokazuje nam da možemo kretati, čak i kad unutar nas je trzaj. I ovo kretanje stvara inerciju.

Transformacija straha u resurs

Aldosteron koji osjećamo pri strahu je ista energija koja je potrebna za djelovanje. Strah nije slaboća, nego gorivo. U krizi učimo preusmjeravati tu energiju. Umjesto da zамиramo, koristimo ju za skok. To ne uvijek uspijeva prvo, ali s iskustvom dolazi. Oni koji su prošli kroz krizu često kažu: "Ja sam se bojao, ali taj strah me nagonio da djelujem brže, oštrije, preciznije".

Primjeri iz života

Čovjek koji je izgubio posao boji se da nikada ne pronađe novi. Ali taj strah ga nagoni da obnovi rezime, nauči novi jezik, proširi mrežu kontakata. Na kraju pronađe posao bolji od onog prijašnjeg. Čovjek koji je proživio razvod boji se samotnosti. Ali taj strah ga nagoni da počne hodati na kurseve, stvarati novе prijatelje, otvarati se ponovno. Kriza nas ne dopušta ostati u zoni komforta. On nas izbacuje u zonu rasta.

Strah smrti kao osnova svih straha

U konačnici, svi strahovi se svode na strah smrti — strah gubitka kontrole, strah neznatosti, strah boli. Kriza nas podsjeća o konačnosti. To je strašno, ali to je i oslobađajuće. Kad prihvatimo da smo smrtni, prestajemo se bojati malih neuspjeha. Počinjemo cijeniti vrijeme, rizikovati, živjeti punoživljeno. Kriza je podsjetnik: život je kratak, a bojati se znači gubiti vrijeme u prazninu.

Kako kriza mijenja odnos prema budućnosti

Prije krize često živimo u iluziji da je budućnost predvidiva. Kriza uništava tu iluziju. Saznajemo da je budućnost nepredvidiva. To je strašno, ali to je i oslobađajuće od straha greške. Ako je budućnost nepredvidiva, tada nema "pravog" izbora. Postoji izbor koji donosimo sada. I možemo ga izabrati odvažno.

Završetak

Kriza nije neprijatelj straha. To je njegov učitelj. On uči nas ne izbjeći strah, već ga iskoristiti. Ne negirati ga, već prihvatiti. Ne zамиramo, već kretamo. Oni koji su prošli kroz krizu prestaju se bojati života. Oni znaju da je strah normalan. Ali oni znaju i to, da strah ne bi trebao ih upravljati. Kriza nam daje taj iskustvo. I to je neocjenjivo.

Permanent link to this publication: