Myšlیمo da je kriza ono što nas sprečava. Ali zapravo, kriza je ono što nas uči. Uči nas ne bojati se. ili preciznije, uči nas da se bojimo i da idemo naprijed. Strah je najjača emocija. On paralizira, nalaže odstupati, tražiti zaštitu. Ali kriza koju smatramo za ugrožu je zapravo najbolji trener za prenošenje straha. On postavlja nas pred izbor: ostati u strahu ili proći kroz njega.

Strah i njegove maski

Strah rijetko dolazi u čistom obliku. On se maskira pod nesigurnost, umor, apatiju, gnjev. Kažemo "ja ne želim", kad zapravo "ja se bojim". Kažemo "nemam vremena", kad zapravo "bojim se da ne bih uspio". Kriza sruši te maski. On ne daje nam priliku sakriti iza odlagališta. On prisiljava nas da se susretimo sa strahom lice u lice. I u ovoj susreti je prilika — ne izbjeći strah, već prestati biti njegov roblje.

Kriza kao ogledalo straha

Kriza odražava naša dubinska straha. Ako se bojimo samotnosti, kriza u odnosima će pojačati taj strah. Ako se bojimo neuspjeha, kriza na poslu će izvući taj strah na površinu. To nije kazna. To je prilika vidjeti što upravlja nama. Dok je strah sakriven, on upravlja nama tajno. Kad postaje vidljiv, možemo izabrati — podrediti se mu ili prenošiti.

Prenošenje kroz prihvat

Najefiktniji način prenošenja straha je prestati s njim boriti. Borba samo pojačava strah. Prihvat, pak, ga oslabljava. Kad kažemo: "Da, ja se bojim. Ali to me ne zaustavi", oduzimamo strahu moć. Kriza nam daje priliku prakticirati to prihvat. Ne kažemo "ja se ne bojim". Kažemo "ja se bojim, ali ja djelujem". To je muškoća. Ne odsustvo straha, već djelovanje protiv straha.

Tehnika "jednog koraka"

Strah često izgleda nepreostvaren, kad gledamo na cijelu situaciju. Ali ako je razbijemo na male korake, strah postaje upravljiv. U krizi ne možemo rješiti sve odjednom. Ali možemo učiniti jedan malen korak. Zvoni, piši, iziđi iz kuće. Svaki malen korak je pobjeda nad strahom. On nam pokazuje da možemo kretati, čak i kad unutar nas džinji. I ovo kretanje stvara inerciju.

Transformacija straha u resurs

Aldosteron koji osjećamo pri strahu je ista energija koja treba za djelovanje. Strah nije slaboća, nego gorivo. U krizi učimo preusmjeravati tu energiju. Umjesto da zамиramo, koristimo ju za rvanje. To ne uvijek uspijeva odmah, ali s iskustvom dolazi. Oni koji su prošli kroz krizu često kažu: "Ja sam se bojao, ali taj strah me nagnao da djelujem brže, oštrije, preciznije".

Primjeri iz života

Čovjek koji je izgubio posao se boji da nikada ne pronađe novi. Ali taj strah ga nagnje da obnovi rezume, nauči novi jezik, proširi mrežu kontakata. Na kraju pronađe posao bolji od ranije. Čovjek koji je proživio razvod se boji samotnosti. Ali taj strah ga nagnje da počne hodati na kurseve, stvarati nove prijatelje, otvarati se ponovno. Kriza nas ne dopušta ostati u zoni komforta. On nas izbacuje u zonu rasta.

Strah smrti kao osnova svih straha

U konačnici, svi strahovi se vode uz strah smrti — strah gubitka kontrole, strah neznatosti, strah boli. Kriza nas podsjeća o krajnosti. To je strašno, ali to je i oslobađujuće. Kad prihvatimo da smo smrtni, prestajemo se bojati malih neuspjeha. Počinjemo cijeniti vrijeme, rišiti, živjeti punoživljeno. Kriza je podsjetnik: život je kratak, a bojati se znači gubiti vrijeme u prazninu.

Kako kriza mijenja odnos prema budućnosti

Do krize često živimo u iluziji da je budućnost predvidiva. Kriza uništava tu iluziju. Saznajemo da je budućnost neizvjesna. To je strašno, ali to je i oslobađujuće od straha greške. Ako je budućnost neizvjesna, tada nema "pravog" izbora. Postoji izbor koji donosimo sada. I možemo ga donositi odvažno.

Završetak

Kriza nije neprijatelj straha. To je njegov učitelj. On uči nas ne izbjeći strah, već ga iskoristiti. Ne negirati ga, već prihvatiti. Ne zамиrami, već kretamo. Oni koji su prošli kroz krizu prestaju se bojati života. Znaju da je strah normalan. Ali oni znaju i to, da strah ne bi smio ih voditi. Kriza nam daje taj iskustvo. I to je neocjenjivo.

Permanent link to this publication: