Svetaja Anna u ikonografiji i kulturi: između Istoka i Zapada

U beskonačnoj nizu svetaca, čiji lica nas gledaju iz ikona i platna, postoji jedan obraz koji zauzima posebno mjesto. Ne zbog toga što ga rijetko nađemo, već zbog toga što je uvijek pored glavne tajne kršćanstva — Bogomaterice i Mlađenca. To je svetaja Ana, majka Bogomaterice, baka Isusa Hrista. Njezina figura često ostaje u sjeni najglasnijih imena, ali joj je, prema crkvenom predanju, postala ono veza koje je povezalo Stari Zavjet s Novim. Njezin obraz u umjetnosti i kulturi je priča o dugom očekivanju, o čudu kasne majčinstva i o tome tihom, gotovo neprimjetnom svetosti koja pročišćava sve kršćansko umjetnost, od prvih bizantskih mozaika do slika doba Renesansa.

Koga je svetaja Ana

O zemaljskoj životu svetaje Anne znamo ne iz kanonskih Ewangelija, već iz kasnijih apokrifskih izvora, posebno iz «Prvog Ewangelija Jakova», datirano u 2. stoljeće. Prema tome tekstu, Ana je bila žena Jokimova, bogoslužbenog i bogatog čovjeka iz roda Davida. Godinama su živjeli bezdjetno, što se u židovskom društvu smatralo velikim sramom, znakom Božjeg gneva. Jednom, tijekom velikog praznika, Jokimu je bilo odbijeno pravo prinositi žrtvu u ime cijele Izraela s ponižujućom formulom: «Nije ti dostojno prinositi dar, jer te nije blagoslovio Gospodin posljeđenjem». U dubokoj tuži Jokim je otišao u pustinju, gdje je počistio i molio pedeset dana. Ana, ostavljena doma, također je molila u vrtu. I tada im je oba ukazao anđel i obavjestio da su njihove molbe uslišane — oni će postati roditelji djeteta, o kojem će pričati svi narodi. Nakon devet mjeseci im je rođena kćer koju su nazvali Marijom.

Već u ovom predanju je zaključena cijela dubinalike Anne. Ona nije samo žena koja je postala majkom u starijosti. Ona je simbol nade koja ne umire, simbol vjere koja pobjeđuje ljudsku logiku. Ona predstavlja prekid od sterilnosti do plodnosti, od smrti nade do radosti, i u tom smislu njezin obraz postaje proročanstvom samog kršćanstva — religije koja daruje život tamo gdje se činilo da ga više ne može biti.

Ikonografija svetaje Anne: od Bizanta do Novog vremena

U ikonografskoj tradiciji obraz svetaje Anne prošao je dugo putovanje razvoja. U ranokršćanskoj umjetnosti je slikana rijetko, ali već u bizantskim mozaikima ona se predstavlja kao poštovana matrona, obućena u tamne odjeće, s pokrivenom glavom. Njezin obraz je ispunjen dostojanstvom i miru, ona gleda na gledatelja s tom posebnom mudrošću koja dolazi samo s godinama. U pravoslavnoj ikonografiji Ana često se slikana u crvenom maforiju (prekrivajućem pokrivaju) i plavoj tunici — boji koji simboliziraju ujedno njezino zemaljsko porijeklo i njezinu prilikušnost prema nebeskom. Njezin lica je puno krotosti, a oči često su obratene prema nebu ili Bogomaterici.

Jedan od najčešćih ikonografskih tipova u pravoslavnoj tradiciji je obraz «Bogomaterica s Mlađencom i svetom Anom». Ovdje Ana se predstavlja kao poklonjajuća pred Spasiteljem i njegovom Majci, kao da priznaje svoje službeno, no veliko, mjesto u dogmatizaciji spasenja. U ruskoj ikonografiji 15. i 16. stoljeća posebno popularan je obraz «Ana s Bogomatericom i Mlađencom», gdje Ana stoji iza leđa Marije, uzdižući ruke u molitvi. Taj gest — molitveni i također zahvalni — postao je jednim od glavnih simbola njezinog obrazaca.

Na zapadu, posebno u doba gotike i Renesansa, obraz svetaje Anne je dobio potpuno drugačiji zvuk. Ovdje se često slikana u domaćem, svakodnevnom ključu. Pisana je kao zrela žena koja uči mladu Mariju čitati ili drži je za ruku. U 16. stoljeću pojavljene su grupe, koje su dobile naziv «Sveto obiteljstvo», gdje Ana se predstavlja kao vođa velike obitelji koja okuplja oko sebe Isusa, Mariju i Jozefa. Jedna od najslavnijih slika tog vremena je «Svetaja Ana s Madonnom i Mlađencom Isusom»Leonarda da Vinčija. Ovdje Leonardo je izradio tri lika, koji čine piramidalnu kompoziciju, probojenu svjetlom i zrakom. Pogled Anne, usmjerjen prema ujaku, pun je ljubavi i prečuvanja. Ta slika je postala vrhunac renesansnog humanizma, gdje svetost nije odvojena od čovječnosti.

U španjolskoj i talijanskoj slikarstvu 17. stoljeća, posebno kod Caravaggia i njegovih sljedbenika, svetaja Ana često se predstavlja u više dramatičnom ključu — kao stara žena koja preživljava duboku unutarnju borbu, ili kao svjedok važnih događaja u životu Bogomaterice. U tim oblicima naglasak se premješta s njene slavе na njezinu ljudsku, zemaljsku sudbinu.

Svetaja Ana u kulturi i narodnoj tradiciji

Pohranje svetaje Anne ide daleko iznad granica formalne crkvene ikonografije. U narodnoj kulturi, posebno u katoličkim zemljama, ona je postala zaštitnica majki, trudnica i starih ljudi. Na nju se molilo o rođenju djece, o uspješnim rođenjima, o zdravlju i dugovječnosti. Njezin obraz je vezan za ideju strpljivog očekivanja i nade koja nikada ne umire. U mnogim europskim gradovima postoje crkve i kapelice posvećene svetaji Anne, i u dan njezine spomene — 26. srpnja — provode se velike slavljе.

U književnosti obraz svetaje Anne se često pojavljuje rijetko nego potpuno nestaje. U srednjovjekovnim mistericima i legendama ona se predstavlja kao mudra načelnica koja deli s Marijom tajne majčinstva i vjere. U moderne kulturi njezin obraz se ponekad pojavljuje u djelima vezanim s apokrifskim evangelijima, gdje njezina uloga kao majke Bogomaterice dobiva novo, više ljudsko razumijevanje.

Ovoj narodnoj tradiciji, vezanoj za ime Anne, zaslužuje posebno spomenovanje. U mnogim narodima, posebno u Europi, postojalo je vjerovanje da ako se u dan svetaje Anne izruči cvijet i položi pod podokvir, moguće će vidjeti u snu budućeg supruga. Taj običaj, bez crkvenog sadržaja, ipak pokazuje koliko duboko je obraz Anne ušao u narodno svijest kao simbol nade i ljubavi.

Svetaja Ana u moderne kulturi

U 21. stoljeću obraz svetaje Anne nastavlja živjeti, ali u novim oblicima. Moderni umjetnici se okrenu njoj kao simbolu majčinstva, strpljivosti i obiteljskih vrijednosti. U kinematografiji se pojavljuje rijetko, ali kad se pojavljuje, gotovo uvijek u kontekstu biblijskih ili povijesnih priča. Njezin obraz ostaje prepoznatljiv i dobrodošao — stara žena koja je očekivala čuda i doživjela ga.

U teologiji i duhovnoj književnosti svetaju Annu često zovu «baba Božja», a to nije krivica, već duboko priznanje njezine uloge u povijesti spasenja. Ona nije samo rođak Hrista, već simbol cijele starozavjetne nade koja, prošla kroz godinama mlčenja, konačno je dobila glas kroz lice njezine kćerke, a zatim i unuka. Njezin obraz podsjeća nas da čak i u najtamnijim vrijeme, kada se čini da je sve izgubljeno, mogu nastaviti moliti i vjerovati.

Završetak

Svetaja Ana je nevjerojatni obraz koji spaja Stari i Novi Zavjet, Istok i zapad, bizantsku strogoću i zapadnu osjetljivost. Ona nije činila čuda, nije propovijedala, nije osnovala samostane, ali ona je postala ono nevidljivo veza koje je povezalo dva zavjeta. Njezina ikonografija je priča o tome kako umjetnost može pretvoriti običnu ženu u simbol vječne nade. Gledajući u njezina lica — bilo da se radi o bizantskoj mozaici, ikoni Andreja Rubljeva ili slici Leonarda da Vinčija — vidimo ne samo svetnicu, već obraz toga što vjera stvarno može činiti čuda.

Permanent link to this publication: