Svetaja Ana u ikonografiji i kulturi: između Istoka i Zapada

U beskrajnoj nizu svetih, čiji lica gledaju na nas sa ikona i platna, postoji jedan obraz koji zauzima posebno mesto. Ne zato što ga rijetko srećemo, već zato što je uvijek pored glavne tajne kršćanstva — Bogomaterice i Mlađenca. To je svetaja Ana, majka Bogomaterice, baka Isusa Hrista. Njezina figura često ostaje u sjeni više zvučnih imena, ali upravo ona, prema crkvenom predanju, postala je ono veze koje je povezalo Stari zavet sa Novim. Njezina slika u umjetnosti i kulturi je priča o dugom očekivanju, o čudu kasne maternosti i o toj tihoj, gotovo neprimjetnoj svetosti koja pročišćava sve kršćansko umjetnost, od prvih vizantijskih mozaika do slika epohe Renesanse.

Kojа je svetaja Ana

O zemaljskom životu svetaje Ana mi znamo ne iz kanonskih Ewangelija, već iz kasnijih apokrifskih izvora, najviše iz «Prvog Ewangelija Jakova», datirane u 2. vijek. Prema tome tekstu, Ana je bila žena Joakima, bogobosnog i bogatog čovjeka iz roda Davida. Godinama su oni živjeli u bezdjetnom braku, što je u judaizmu smatralo se velikim sramom, znakom Božjeg gневa. Jednom, tijekom velikog praznika, Joakimu je odbijeno pravo prinositi žrtvu u ime cijele Izraela s ponižavajućom formulom: «Ne dostojite da prinosite dar, jer Vas Bog nije obogatilo potomstvom». U dubokoj tuži Joakim je otišao u pustinju, gdje je poštujeo i molio četrdeset dana. Ana, ostavljena kod kuće, također je molila u vrtu. I tada im je oba ukazao anđeo i obavijestio da im je njihova molba usluštena — postanu roditelji dijete, o kojem će govoriti svi narodi. Nakon devet meseci im je rođena kćer koju su nazvali Marijom.

Već u ovom predanju je zaključena cijela dubina oblika Ana. Ona nije samo žena koja je postala majkom u prestojećem životu. Ona je simbol nade koja ne umire, simbol vjere koja pobeđuje ljudsku logiku. Ona predstavlja prekid od besplodnosti do plodnosti, od razočarenja do radosti, i u ovom smislu njezina slika postaje proizvodnikom samog kršćanstva — religije koja daruje život tamo gdje se, čini se, već ne može biti.

Ikonografija svetaje Ana: od Vizantije do Novog vremena

U ikonografskoj tradiciji obraz svetaje Ana prošao je dugi put razvoja. U ranokršćanskoj umjetnosti je prikazivana rijetko, ali već u vizantijskim mozaikama ona se predstavlja kao poštovana matrona, obučena u tamne odjeće, s pokrivenom glavom. Njezina slika je ispunjena dostojanstvom i mirnošću, ona gleda na gledaoca s tom posebnom mudrošću koja dolazi samo s godinama. U pravoslavnoj ikonografiji Ana često se prikazuje u vishnjevom maforiju (pokrivajućem) i plavoj tunici — boje koje simbolizuju ujedno njezino zemaljsko porijeklo i njezinu pristupnost nebeskom. Njezino lice je ispunjeno krotkošću, a oči često su usmjerene prema nebu ili Bogomaterici.

Jedan od najčešćih ikonografskih tipova u pravoslavnoj tradiciji je obraz «Bogomaterica sa Mlađencem i svetom Anom». Ovdje Ana se predstavlja kao poklonjajuća se Spasitelju i njegovoj Majci, kao bi priznavajući svoje službeno, ali veliko, mesto u dogmatskom spasenju. U ruskoj ikonografiji iz 15. i 16. vijeka posebno popularan je obraz «Ana sa Bogomatericom i Mlađencem», gdje Ana stoji iza leđa Marije, ruke uzdignute u molitvi. Ovaj žest — molbeni i ujedno zahvalni — postao je jednim od glavnih simbola njezinog oblika.

Na zapadu, posebno u dobu gotike i Renesanse, obraz svetaje Ana je stekao potpuno drugačiji zvučaj. Ovdje se često prikazuje u više domaćem, svakodnevnom ključu. Nju pišu kao umudrjenu ženu koja uči mladu Mariju čitati ili drži je za ruku. U 16. vijeku pojavljivaju se grupe koje su dobile naziv «Sveto obiteljstvo», gdje Ana se predstavlja kao vođa velike obitelji koja okuplja oko sebe Isusa, Mariju i Josifu. Jedna od najpoznatijih slika tog vremena je «Svetaja Ana sa Madonnom i Mlađencem Isusom» Leonardo da Vinčija. Ovdje Leonardo je izradio tri lika koji formiraju piramidalnu kompoziciju, probojenu svjetlom i zrakom. Gledaj Ana, usmjerena na unuka, puna ljubavi i prečuvanja. Ova slika je postala vrhunac renesansnog humanizma, gdje svetost nije odvojena od čovječnosti.

U španskoj i talijanskoj slikarstvu iz 17. vijeka, posebno kod Caravaggia i njegovih sledbenika, svetaja Ana često se predstavlja u više dramatičnom ključu — kao stara žena koja proživa duboku unutarnju borbu, ili kao svjedok važnih događaja u životu Bogomaterice. U tim oblicima naglasak se premješta sa njezina veličanstva na njezinu ljudsku, zemaljsku sudbinu.

Svetaja Ana u kulturi i narodnoj tradiciji

Slavljenje svetaje Ana izlazi mnogo izvan ramaka službene crkvene ikonografije. U narodnoj kulturi, posebno u katoličkim zemljama, ona je postala zaštitnica majki, trudnica i starih ljudi. Na nju se molilo za rođenje djece, za sigurne rođenja, za zdravlje i dugovječnost. Njezina slika je povezana s idejom terpeljivog očekivanja i nade koja nikada ne umire. U mnogim evropskim gradovima postoje crkve i kapelice posvećene svetaji Ana, a u dan njezine spomene — 26. jula — provode se ljudski praznici.

U književnosti obraz svetaje Ana se sreće rijetko, ali ne nestaje potpuno. U srednjovjekovnim misterijima i legendama ona se predstavlja kao mudra načelnica koja deli sa Marijom tajne maternosti i vjere. U modernoj kulturi njezin obraz se ponekad pojavljuje u djelima vezanim za apokrifska Ewangelija, gdje njezina uloga kao majke Bogomaterice dobiva novo, više ljudsko tumačenje.

Odvojeno spomenuti je narodni običaj vezan za ime Ana. U mnogim narodima, posebno u Evropi, postojalo je vjerovanje da ako u dan svetaje Ana izdrihne cvijet i položi ga pod podoknadu, može vidjeti u snu budućeg muža. Ovaj običaj, bez crkvenog sadržaja, ipak pokazuje koliko duboko je obraz Ana ušao u narodno svijest kao simbol nade i ljubavi.

Svetaja Ana u modernoj kulturi

U 21. vijeku obraz svetaje Ana nastavlja živjeti, iako u novim oblicima. Moderni umjetnici se obracaju njoj kao simbolu maternosti, trpeljivosti i obiteljskih vrijednosti. U kinematografiji se pojavljuje rijetko, ali kada se pojavljuje, to je uglavnom u kontekstu biblijskih ili povijesnih priča. Njezin obraz ostaje prepoznatljiv i dobrodošao — stara žena koja je očekivala čuda i doživjela ga.

U teologiji i duhovnoj literaturi svetaju Ana često se naziva «Babom Boga», a to nije krivica, već duboko priznanje njezine uloge u povijesti spasenja. Ona nije samo rođak Hrista, već simbol cijele starozavjetne nade koja, prošavši kroz desetljeća milosti, napokon je pronašla glas kroz lice njezine kćeri, a zatim i unuka. Njezina slika nas podsjeća na to da čak i u najtamnijim vremenima, kada se čini da je sve izgubljeno, može nastaviti moliti i vjerovati.

Završetak

Svetaja Ana je izuzetan obraz koji u sebi spaja Stari i Novi zavet, Istočni i Zapad, vizantijsku strogoću i zapadnu osjetljivost. Ona nije činila čuda, nije propovijedala, nije osnovavala samostane, ali je postala ono nevidljivo veze koje je povezalo dva zaveta. Njezina ikonografija je priča o tome kako umjetnost može pretvoriti prostu ženu u simbol beskrajne nade. Gledajući u njezina lica — bilo to vizantijska mozaika, ikona Andreja Rubljova ili slika Leonarda da Vinčija — vidimo ne samo svetogu, već obraz toga što vjera stvarno može činiti čuda.

Permanent link to this publication: