Pravo na digitalno zaboravljenje: između privatnosti i slobode informacije

Suština i pravno rođenje

Pravo na digitalno zaboravljenje (pravo na brisanje, «right to be forgotten») je pravna konceptija koja omogućava ljudi tražiti brisanje zastarijele, nerelativne ili poričuće osobnih podataka iz javnog pristupa, pogotovo iz pretraživačkih sistema. To nije apsolutno brisanje informacija s servera (što tehnički često nije moguće), već njihova deindeksacija iz pretraživačke ispadanja po zahtjevima koji sadrže ime zahtjevatelja.

Preokretnim momentom je postalo odlučivanje Suda Europske unije u slučaju «Google Spain v. AEPD i Mario Costeja González» 2014. godine. Građanin Španije Mario Costeja zahtjevao je brisanje poveznica na arhivske bilješke novina iz 1998. godine o prisilnoj prodaji njegove nekretnine zbog duga — informacija je bila istinita, ali zastarijele i oštetila njegovu reputaciju. Sud je priznao da pretraživači su «proceseri podataka» i da moraju uzimati u obzir balans između prava na privatnost i javnog interesa. Ovo odlučivanje je leglo u osnovu članka 17 Općeg reglamenta o zaštiti podataka EU (GDPR), koji je ušao u djelovanje 2018. godine.

Interesantan činjenica: Prve 8 godina djelovanja prava (2014-2022) Google je u Europi dobila više od 5,8 milijuna zahtjeva na brisanje URL-adresa, od kojih je oko 45% bilo zadovoljeno. To pokazuje ogroman društveni zahtjev za «digitalnom prenovom».

Etički i društveni sukob: dva fundamentalna prava

U osnovi prava na zaboravljenje leži duboki pravni i etički sukob između:

Prava na privatnost i osobno razvojem (članak 8 Europske konvencije o pravima čovjeka).

Frekvencijom izražavanja mišljenja i pravom društva na informaciju (članak 10 te iste konvencije).

Pristaše prava na zaboravljenje tvrde da internet, sa svojom вечnom memorijom, oduzima ljudima mogućnost da počnu život s čistim listom («prošću i zaboravi»). Zastarijele ili manje važne informacije stvaraju «digitalnu sjenu», koja može nepravedno pratiti čovjeka desetljećima, utičući na zaposlenost, društvene veze i mentalno zdravlje.

Protivnici (često novinari, historičari, aktivisti) vide u njemu ugrožu cenzure, revizionizma i «istorijskog belog šuma». Oni se brinu da masovni zahtjevi na brisanje mogu izbrisati iz javnog polja važne činjenice o javnim ličnostima, zločinima ili korupcijskim skandalima.

Primjer: Europski sud 2019. godine je odlučio da pravo na zaboravljenje nije apsolutno za javne ličnosti. On je odbio brisanje poveznica na osnivača «Wikileaks» Juliana Assange, primjećujući značajan javni interes za njegova sudbina. Time se težina javnog interesa postaje ključnim kriterijem u svakom posebnom slučaju.

Tehničke teškoće i globalna sukoba

Realizacija prava se susreća s ogromnim praktičnim problemima:

Jurisdictionalni sukob: Treba li brisanje izvršiti samo u domenskoj zoni zemlje zahtjevatelja (npr. google.fr) ili globalno (google.com)? Inicijalno EU je zahtjevao brisanje u svim domenama, ali 2019. godine Europski sud je ograničio teritoriju na zonu EU, kako bi ne navodio svoje norme svemu svijetu. Međutim, tehnički obiđni putevi (npr. VPN) čine to razdvojavanje uvjetnim.

Breme procjene: Pretraživači (posebno Google) postaju de-fakto privatni arbitri u sporu o privatnosti i slobodi informacije. Oni su prisiljeni stvarati cjelove odjele za ručnu provjeru tisuća zahtjeva, uzimajući subjektivna odlučivanja na osnovu razbljućenih kriterija GDPR.

Efekt «polosatog odjeća»: Informacija može biti izbrisana iz pretraživanja, ali ostati na izvornom sajtu (npr. u arhivu novina). To stvara dvosmislenu situaciju, kada postoje, ali su teško pristupačne.

Međunarodni kontekst: neevropski pristupi

Pravo na zaboravljenje je uglavnom evropska konceptija, zasnovana na kontinentalnom razumijevanju privatnosti kao fundamentalnog prava. U drugim pravnim sistemima pristup je drugačiji.

SAD: Prva priloga Ustava daje prioritet slobodi riječi. Američki sudovi, uglavnom odbijaju takve zahteve, smatrajući pretraživače medijima zaštićenim prilogom. Koncept «prava na zaboravljenje» u američkom pravu praktički ne postoji, iako postoje zakoni o zaštiti privatnosti djece («Zakon o zaštiti privatnosti djece na internetu»).

Rusija: 2015. godine u zakonodavstvo je uvedeno «pravo na zaboravljenje» (FZ-264), koje omogućuje zahtjev za brisanjem poveznica na nedostojbnu, zastarijele ili širenju s kršenjem zakona informacije. Kritičari primjećuju da zakon može biti korišten za brisanje kritičnih novina i ograničavanje pristupa javno značajnoj informaciji.

Interesantan činjenica: U Japanu 2016. godine je nastalo slično pravo nakon rezonantnog slučaja, gdje je građanin tražio brisanje starih poveznica iz pretraživača, koje su spominjale njegov arest po zakonu o kontrole nad organizovanom kriminalnošću. Sud je zaštitio zahtjevatelja, stvarajući važan precedent, prilagođen lokalnom pravnom polju.

Budućnost u dobu neuralnih mreža i dubokog učenja

S pojavom generativnog AI (ChatGPT, Midjourney) problem dobiva novo dimenziju. Velike jezične modele uče na masovima podataka iz otvorenog interneta, «spremajući» u svojim težinama i informaciju koja bi mogla biti izbrisana po zahtjevu o zaboravljenju. Kompletno «zaboravljenje» za AI je danas tehnički gotovo nemoguće bez potpunog preobuke modele, što je ekonomski nepraktično. To stvara novu oblast istraživanja — «mašinski zaboravljenje» (machine unlearning) — razvoj algoritama koji mogu namjerno «zaboraviti» određene podatke bez oštećenja za cijeli model.

Završetak: balans u digitalnoj epohi

Pravo na digitalno zaboravljenje nije pokušaj izbrisati prošlost, već traženje pravilnog balansa između dviju vrijednosti demokratskog društva u jedinstvenim uslovima digitalne epohе. On priznaje da pravo na informaciju ne bi trebalo biti apsolutno, kad ono uništava privatnost i oduzima čovjeku budućnost. njegova evolucija će ovisiti o razvoju tehnologija, međunarodnom dijalogu i stvaranju finih, kontekstualnih kriterija procjene. U konačnici, ovo pravo odražava želju čovječanstva da očuva kontrolu nad svojom identitetom u svijetu, gdje informacija postala vječna, a sjećanje — izvješteno velikim korporacijama.

Permanent link to this publication: