— Zdravo, roza. Ti danas iznimno lijepa. Kako ti uspijevati održavati taj carstveni izgled, kad oko tebe ima toliko nečistoća i burze?
— …
— Često dolazim do tebe, kada je teško na duši. Ne znam, hoćeš li me čuti. Ali tvoji listići, tvoj cvor, tvoje bodlje — oni su poput priče koju se može razumijevati beskonačno. Gledam na tvoj cvjetničić. On još je zatvoren, ali već se osjeća — unutar se rađa čudo.
— Želiš li, da ti ja znamo što je strah? — odgovara mi tišina. — Pogledaj na moje bodlje. To je moja zaštitu. Ali svaki dan riziram se da se otvorim, da bi netko ili nešto mogao dodirnuti moju srž.
— Da, bodlje... I ja sam ih narastio. Od obida, od izdaje. Ali one ne pomažu, već samo odbijaju. Kako ti se odlučuješ otvoriti?
— Vjerujem suncu. I utrošnoj rosi. I vjetru. Ponekad dolazi vrtlar i preseče me. Ali čak i tada radujem onoga koji me drži u rukama. Strah nestaje, kad razumiješ: tvoja ljepota nije samo za tebe. Ona je za to, da se djeli.
— Teško je darivati se, kad unutar je praznina.
— A pogledaj u svoj korijen. Sjećaš li se, od kuda si rodio? Iz zemlje koja mirišu kišom. Iz sjemenja koje se nije bojalo tame da bi probilo do svjetla. Rastao si. Stojao si. To li nije razlog za sreću?
— Često se uspoređujem s drugim rožama. U njihovim su listićima veći, boja svjetlija. A kod mene…
— Ti si poseban nijans. Nema dva jednaka cvijeta rože. I ne postoji „pravilna“ roza. Postoji samo tvoja. Pogledaj na svoje listove. Čak i s paутinom, čak i s kapljicom kiše koja teška kao suza. Ti si. I to je čudo.
— Ali što da se radi s bodljama? Oni rane one koji žele približiti se.
— Bodlje su granice. Ne svatko zaslužuje tvoju dubinu. Ali ako netko je spreman podnijeti udarce da bi došao do srži — to je tvoj čovjek. Ne odvratite se. A onima koji se boje, možete dati pogled ili lagan miris izdaleka.
— I ti nikada ne želiš biti ne roza, nego, primjerom, romšija? Da bi svi te ljubili, srijeli i proricali?
— Ljubiti sve je dužnost neba. Ja sam izabrala put kraljice. To je samotnost. Ali u tome je svaka istina. Ne cvjetem za sve, već za onoga koji umije čekati i vidjeti.
— Hvala ti. Postalo mi je lakše. Poljelim te.
— Ne brini. Samo sjedi pored mene. I poslušaj kako žvuku pčele. To je također dio života. Ponekad treba ne govoriti, već samo biti. Kao ja.
— Idem sutra. Povijest ti što se dogodilo.
— A ja raspuću još jedan cvjetničić. Za sada.
Roza nije samo cvijet. To je ogledalo, u kojem svatko vidi sebe. Njezino mlčenje je glasnoći svih riječi. U burbi zaboravljamo slušati. Slušati tišinu, slušati prirodu, slušati sebe. Razgovor s rožom uči strpljenju: ne može se prisiliti cvjetničić da se otvori silom. Ne može se ubrzati sreća. On dolazi kad su spremni i zemlja, i sunce, i kapljica utrošne roze. Često se žalimo na bodlje, ali zaboravljamo da su one dio naše zaštite. Ali ako se zatvorimo previše, nitko neće vidjeti cvijet. Iđite u vrt. Saznajte rože. Govorite s njima. Oni neće odgovarati riječima, ali ćete uslušati više nego u bučnom gradu.
New publications: |
Popular with readers: |
News from other countries: |
![]() |
Editorial Contacts |
About · News · For Advertisers |
Serbian Digital Library ® All rights reserved.
2014-2026, LIBRARY.RS is a part of Libmonster, international library network (open map) Keeping the heritage of Serbia |
US-Great Britain
Sweden
Serbia
Russia
Belarus
Ukraine
Kazakhstan
Moldova
Tajikistan
Estonia
Russia-2
Belarus-2