Зakoni o obrezanju djece i mladjenaca: između medicinske norme, religijske slobode i prava djece

Pitanje zakonskog zabrana obrezanja nesposobnih po nemedicinskim pokazanjima je jedno od najoštrijih na raskrsnici bioetike, prava na religijsku praksu i tijesne autonomije djece. Na globalnom nivou potpuni zakonski zabran na obrezanje djece i mladjenaca u trenutku ne postoji u nijednoj zemlji svijeta. Međutim, postoje različite forme pravnog regulisanja, ograničenja, a također aktivne javne rasprave i parlamentarne inicijative, usmjerenе na zabranu ili strogu ograničavanje te prakse, posebno u sjevernoj Evropi i nekim svjetovnim državama. Razmatranje ovog pitanja zahtijeva analizu nekoliko razina regulisanja.

1. Nivo potpunog zabrana: odsustvo precedentâ i razlozi.

Direktni zakonski zabran na ritualno obrezanje dječaka, analogan zabranu ženskog obrezanja (kaljušće operacije na ženskim reproduktivnim organima), nikde nije prihvaćen. Glavni razlozi:

Moćno lobi religioznih zajednica (židovskih i muslimanskih), za koje obrezanje (brit mila, hitan) predstavlja temeljni kamen identiteta i obavezno religijsko preporučanje. Bilo koji zakonski projekt o zabrani se odmah suočava s optužbama o kršenju slobode veroispovijesti i antisemitizmu/islamofobiji.

Medicinske asocijacije u većini zemalja (uključujući Sjedinjene Američke Države, zemlje Britanskog Commonwealtha) zauzimaju neutralnu ili uslovno-odobravanu poziciju u vezi muškog obrezanja, priznavajući neke potencijalne medicinske prednosti (smanjenje rizika infekcija mokraćnih puteva kod beba, nekih STD-a, uključujući HIV, kod odraslih), iako ne smatraju ga nužnim iz medicinskog stajališta. To ga razlikuje od ženskog obrezanja, koje nema nikakvih medicinskih osnovanja i jednoznačno se smatra štetnim.

Pravna tradicija: U mnogim zemljama (Njemačka, Sjedinjene Američke Države, Izrael) obrezanje izravno ili posredno zaštićeno je zakonima o slobodi veroispovijesti i smatra se legalnom medicinskom procedurom s pristankom roditelja.

2. Nivo ograničenja i regulisanja: švedska model i rasprave.

Najstrože regulisanje i aktivne rasprave o zabrani su karakteristične za zemlje sjeverne Evrope s snažnim tradicijama zaštitu prava djece.

Island (zakonski projekt 2018. godine): Godine 2018. parlament Islanda razmatrao je zakonski projekt koji je predlagao zabranu obrezanja dječaka do 18 godina, osim u slučajevima medicinske potrebe. Za krivce je predviđano do 6 godina zatvora. Zakonski projekt je podržao niz pravoslužnih i medicinskih organizacija, ali je izazvao buran međunarodni protest. Under pritiskom (uključujući prijetnje optužbama za antisemitizam i izjavljivanje o mogućem izlazu židovske zajednice) zakonski projekt je povučen iz razmatranja do glasanja. To je najbliži primjer do prihvaćanja.

Danmarka, Švedska, Norveška, Finska: U ovim zemljama redovno se čuje parlamentarne inicijative i prijedloge od ombudsmana za djecu i medicinskih asociacija o uvođenju zabrana ili povišavanju starosnog praga. Za sada nijedan zakon nije prihvaćen, ali javni konsenzus se pomera u pravcu da bi procedura trebala biti odložena do doba kad će osoba samostalno dati svjesan pristanak.

Regulisanje procedure: U ovim zemljama, a također u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj djeluju stroga pravila o provođenju obrezanja. Često zahtijevaju da bi proceduru izveli licencirani medicinski radnik (lekar) s primjenom anestezije, u sterilnim uvjetima. Na primjer, u Njemačkoj, nakon glavnog sudskog odluka 2012. (Sud u Kolonu je priznao obrezanje kao kršenje tijesne autonomije djece, čak i s pristankom roditelja), usvojen je poseban zakon (Beschneidungsgesetz, 2012), koji je legalizovao ritualno obrezanje, ali je obavezao da se provodi «sprema pravilima medicinskog umjetnosti».

3. Nivo pravnih precedentâ i pozicija službenih organa.

Sud u Kolonu (Njemačka, 2012): Odluka okružnog suda u Kolonu postala je svjetska senzacija. Sud je odlučio da bi obrezanje dječaka iz religioznih razloga predstavljalo protuzakonsko povređivanje tijela, čak i s pristankom roditelja, jer krši pravo djece na tijesnu neprikosnovidnost i na samostalno odlučivanje u budućnosti. Ovo odluka, iako je kasnije de-fakto poništena federalnim zakonom, postala je važan pravni precedent, osnovan na etičkim problemima s pozicija prava djece.

Pozicije ombudsmana za djecu i komiteta Ujedinjenih nacija: Komitet Ujedinjenih nacija za prava djece je više puta (u zaključcima o konkretnim zemljama) izrazio zabrinutost oko prakse nemedicinskog obrezanja dječaka, pozivajući države da zabrane tu praksu ili, barem, da uvede мере za osiguravanje svjesnog pristanka djece kad dostigne odgovarajuću starost. Ombudsmani Švedske, Danske, Norveške su službeno izjavili da bi ritualno obrezanje dječaka kršilo Konvenciju o pravima djece (članke o pravu na slobodu od nasilja, pravu na zdravlje i tijesnu neprikosnovidnost).

Interesantan činjenica: Godine 2013. Parlamentarna skupština Vijeća Evrope (PASE) je prihvatila Rezoluciju 1952 (2013) «Pravo djece na fizičku neprikosnovidnost». U njoj, između ostalog, sadrži poziv državama-članicama da «jasno definiraju medicinske, sanitarnе i druge uvjete koje trebaju biti pošteni prilikom provođenja… obrezanja mladih dječaka», i «iniciraju javne rasprave, uključujući međukulturni i međureligijski dijalog, s ciljem postizanja širokog konsenzusa… o pravima djece na zaštitu od kršenja njihove fizičke neprikosnovidnosti prema standardima u oblasti ljudskih prava». Iako to nije zabran, dokument stavlja praksu u kontekst potencijalnog kršenja prava djece.

4. Zemlje s de-fakto ograničenjima kroz sistem zdravstva.

U nekim zemljama s državnim sistemom zdravstva, gdje obrezanje nije kulturalna norma (npr. Velika Britanija, Novi Zeland), procedura je praktički nedostupna u državnim bolnicama po nemedicinskim pokazanjima. Roditelji koji žele izvršiti ritualno obrezanje, moraju se obratiti privatnim klinikama ili religijskim mohelama, što stvara financijski i organizacijski barijeru. Ovo je oblik suvremenog ograničenja.

Završetak.

Tako, odgovor na pitanje o zemljama s zakonskom zabranom obrezanja djece i mladjenaca — takvih nema. Međutim, postoji kontinuum pravnog i društvenog odnosa prema ovoj praksi:

Države s snažnom zaštitom religijske prakse (Sjedinjene Američke Države, Izrael, muslimanske zemlje) — obrezanje je legalno, slobodno i široko širenje.

Države s medicinskim regulisanjem (Njemačka, Austrija) — legalno, ali strogo regulisano (zahtijeva liču, anesteziju).

Države s aktivnim raspravama i parlamentarnim inicijativama (Island, Danska, Švedska, Norveška) — legalno, ali postoji moćno političko i javno pokret za zabranu ili odlažanje do punoljetnosti, potaknut detoцентričnom bioetikom i koncepcijom tijesne autonomije djece.

Globalni trend se smješta u postepeno pomjeranje fokusa sa pravima roditelja (na religijsko obrazovanje) na prava djece (na tijesnu neprikosnovidnost i budući izbor). Iako potpuni zabran ostaje politički i društveno malo vjerojatnim u vidu sile religioznih tradicija, pritisak u pravcu strogega medicinskog kontrole, odlažanja procedure i obaveznog svjesnog pristanka djece će se samo pojačavati, posebno u svjetovnim pravnim državama Europe. To čini pitanje obrezanja nešto više od medicinskog ili religijskog, nego iskusa društva u balansiranju između kolektivnih tradicija i individualnih prava ljudi, koji počinje sa samom rođenjem.

Permanent link to this publication: