Seila Benhahib o pravima migranata: etika gosteprijatstva u uslovijama suverenih granica

Uvod: izazov migracije moderne demokracije

Seila Benhahib (rođena 1950) je jedan od vodećih modernih političkih filozofa, profesorica Jeljskog univerziteta, čiji radovi leže na presečanju kritičke teorije, feminizma i teorije demokracije. Njen koncept prava migranata predstavlja duboki etički i politički odgovor na jedan od ključnih paradoksa globalizovanog sveta: postojanje univerzalnih prava ljudi u uslovima partikularnog suvereniteta nacionalnih država, čije granice još uvijek su glavni alat isključivanja.

Kritika "metodološkog nacionalizma" i pravo na gosteprijatstvo

Benhahib počinje s kritikom ukorenjenog u društvenim znanostima "metodološkog nacionalizma" — pretpostavke da je nacionalna država i njezine granice prirodna i neizmjenjiva okvir za analizu društva, prava i politike. Ovaj pristup smatra migrante kao "problem" ili isključenje iz norme. U suprotnosti s tim, Benhahib, slijedeći Immanuela Kanta, rehabilitira koncept "prava na gosteprijatstvo" (the right to hospitality).

Međutim, ona transformira kantovu ideju (koja je bila ograničena i privremena) u jači princip. Za Benhahib, pravo na gosteprijatstvo nije samo moralni dužnik, već emerging human right (formirajuće pravo ljudi), koje treba dobiti pravno priznanje. Ovo pravo uključuje:

Pravo na zahtjev (zahtjev za uvid i azil ne može biti susreten neprijateljski).

Pravo na uslovno članstvo za one koji se nalaze na teritoriji države dulje vremena.

Primjer: Situacija s "dječacima-utopcima" (dreamers) u SAD-u — ilegalnim migrantom, uvezenim roditeljima u djetinjstvu. Iako su de-fakto potpuno integrirani u američko društvo (jezik, kultura, obrazovanje), oni su lišeni legalnog statusa. Benhahib tvrdi da njihovo dulje prisustvo i društvene veze stvaraju moralno pravo na regulaciju statusa, koje demokratsko državo ne može zanemariti.

"Paradoks demokratske legitimnosti" i iterativni universalizam

Ključnom konceptom Benhahib je "paradoks demokratske legitimnosti". On se sastoji od toga: demokracija dobiva legitimnost od volje demosa (naroda), ali granice ovog demosa — to tko ulazi u "narod" i ima pravo glasa — uvijek su postavljene prije demokratskog izjavljivanja, često kroz nasilje, isključenje i historičnu slučajnost. Tako da se demokratski suverenitet historički temelji na nedemokratskom aktu određivanja svojih članova.

Da bi razriješio ovaj paradoks, Benhahib predlaže princip "iterativnog universalizma". Univerzalna prava ljudi (pravo na slobodu, ravnost, učešće) nisu gotove dogme, već diskurzivni proces. Svako novo zahtjev grupe (npr. migranata) na prava nalaže društvu da ponovo i iterativno — preosmišljava i preopredeljava — granice svog universalizma. Demokratski dijalog treba biti otvoren za pregled onih koji u njemu učestvuju.

Specifična primjena: rasprave o pružanju izbornih prava na lokalnim izborima trajnim negraćanima (kao što se to prakticira u nekim zemljama EU i nekim općinama). Benhahib vidi u tome primjer iteracije: priznanje da ti koji na stalno osiguravaju poštu zakona i doprinosu životu zajednice imaju moralno pravo na političko učešće u odlučivanju o njezinom sudbini.

Koncept "prava na prava" i transnacionalna građanska prostora

Benhahib uvođe ključno pojam "prava na prava" (the right to have rights), uznemareno od Hanne Arendt. U današnjem svijetu, gdje prava su vezana za građanstvo, biti lišeno građanstva znači biti lišeno same mogućnosti imati bilo kakva prava. Migranti, posebno ilegalni, se nalaze u ovoj "pravo-lijepoj" zoni.

Izlazom, prema Benhahib, je razvoj "transnacionalnih građanskih prostora" i "postnacionalnog članstva". To su prostori gdje prava pojedinca izviru ne samo iz njihovog statusa građanina specifične države, već i iz:

Fakta stanovanja na teritoriji (prava stanovnika).

Učešća u transnacionalnim mrežama (diaspore, pravozашću NGOs, profesionalna zajednice).

Mezdržavnog i nadnacionalnog prava (Ženevska konvencija o izbjeglicama, Europska konvencija o ljudskim pravima).

Primjer iz prakse: djelatnost Europskog suda za ljudska prava (EСПЧ). Sud je nekoliko puta izdao odluke, obvezujući države-chlanice Sveta Europe (npr. u slučajevima Hirsi Jamaa v. Italija o povratku migranata u Libiju ili M.S.S. v. Belgija i Grčka o uvjetima prihvataanja izbjeglica) da poštuju prava migranata, neovisno o njihovom statusu. EСПЧ djeluje kao institut koji stvara transnacionalno pravno prostor, gdje prava ljudi mogu ograničiti suverenitet države u pitanjima migracije.

Eтика diskursa i feministički pogled

Feministička perspektiva Benhahib dodaje važan aspekt: kritiku apstraktnog universalizma, koji ignoriše specifične okolnosti života ljudi. Kada se govori o migrancima, potrebno je uzeti u obzir rodno izmjerenje:

Žene migrante često se nalaze u osjetljivom položaju zbog preklapanja diskriminacije po rodnom kriteriju, statusu i etnicitetu.

One mogu imati ciljeve koji se razlikuju od muških (npr. bijeg od domaćinskog nasilja ili obrezivanja ženskih reproduktivnih organa, što se ne uvijek priznaje kao osnov za azil).

Pravo na asocijaciju za migrantice — mogućnost stvaranja svojih zajednica pomoći — postaje ključni alat za zaštitu.

Benhahib inzistira na etici diskursa, gdje glasovi samih migranata, posebno marginaliziranih grupa među njima, trebaju biti čuveni u javnim raspravama o migracijskoj politici.

Kritika i moderna aktualnost

Teoriju Benhahib kritikuju zbog normativnog idealizma: njena model zahtjeva visok nivo građanske solidarnosti i institucionalnog razvoja, kojeg nema u mnogim zemljama. U svijetlu rasta desničarskog populizma i politike "čvrstih granica" njene ideje izgledaju nedostupne.

Međutim, njegov pristup je iznimno aktualan za shvaćanje takvih pojava kao što su:

Klimatska migracija. Ljudi koji su prisiljeni napustiti mjesta boravka zbog klimatskih promjena, ne podpadaju pod klasično određenje "izbjeglica". Koncept "prava na prava" i gosteprijatstva predlaže osnovu za stvaranje novih međunarodno-pravnih normi.

Dugotrajni migracijski krizi (npr. sirski). Oni pokazuju nesposobnost čisto silovskih i ograničavajućih pristupa i potvrđuju tezis Benhahib o potrebi iterativnog, fleksibilnog i etički osnovanog odgovora.

Završetak: demokratske granice kao predmet rasprave, a ne dogma
Seila Benhahib predlaže radikalno demokratski projekt za dobu migracije. Ona poziva da se granice i članstvo u političkoj zajednici ne gledaju kao svetci i neizmjenjivi atributi suvereniteta, već kao historički oblikovani instituti, otvoreni za demokratsko ispunjenje i moralni pregled. Njen filozofija premješta fokus s pitanja "Kako možemo ograničiti migraciju?" na pitanja "Kakve obaveze imaju demokratska društva prema onima koji traže tamo azil ili doprinosi njihovom životu?" i "Kako možemo demokratski odrediti tko čini 'nas'?" Na kraju, njena teorija je poziv da demokracije žive u skladu sa svojim univerzalnim principima, širujući krug prava i članstva, a ne zatvarajući se u tvrdom nacionalizmu. Prava migranata, također, postaju lakmusova bумa za provjeru čvrstoće samih temelja moderne liberalne demokracije.

Permanent link to this publication: