Sela Benhabib o principima moderne migracijske politike: univerzalizam, prava i demokratski iteracijski proces

Sela Benhabib (rođena 1950) je jedan od vodećih modernih političkih filozofa, profesor na Univerzitetu u Yaleu, čiji rad leži na granici etike, teorije demokracije i međunarodnog prava. Njen pristup migracijskoj politici predstavlja sintezu liberalnog univerzalizma prava ljudi i komunikativne etike, smješten u kontekst globalizacije i transnacionalnih tokova. Benhabib kritizira i tvrdi državni suverenitet i naivni kosmopolitizam, predlažući treći put, temeljen na konceptu „diskurzivne legitimizacije“ i „demokratskog iteracijskog procesa“.

Kritika klasične paradigme: „paradoks demokratske legitimnosti“

Benhabib počinje s analizom fundamentalnog proturječja koje se pojačava u dobi migracije:

Princip državnog suverenитета: U klasičnoj vesterfaljskoj modeli država poseduje neosporno pravo kontrolirati svoje granice i određivati tko može postati njegov član (gr đanin). Ovo pravo se smatra temeljem demokratskog samoodređenja naroda (demos).

Princip univerzalnih prava ljudi: Prema međunarodnim konvencijama (Opća deklaracija prava ljudi, Ženevska konvencija 1951.), svatko, neovisno o državljanstvu, poseduje osnovna prava — na život, slobodu od mučenja, azil. Ova prava trebaju poštovati sva države.

Paradoks je sljedeći: Demokratska država koja iznutra upravlja kroz volju svog naroda, na vanjskim granicama djeluje kao suveren represivni aparat, sposoban negirati fundamentalna prava nečlanova zajednice. „Mi, narod“ suvereno odlučujemo tko isključiti iz sferе naše moralne i pravne odgovornosti. Benhabib tvrdi da u globaliziranom svijetu, gdje posljedice odluka jedne zemlje (ekološke, ekonomske, vojne) direktno utiču na život ljudi u drugim zemljama, ta žestoka modela suvereniteta postaje nemoralna i nesustavna.

Ključni principi: od „prava imati prava“ do „prava na opciju“

Na osnovu te kritike, Benhabib formuliše osnovne principе pravedne migracijske politike:

„Pravo imati prava“ kao moralni imperativ. Uzimajući i preosmišljavajući termin Hanne Arendt, Benhabib tvrdi da najosnovnije pravo ljudi je pravo biti priznato kao subjekt prava, to jest pripadati nekakvom pravnom zajednici. Države ne mogu proizvoljno lišiti ljude tog statusa. Ovo stvara moralni imperativ za gostoprimstvo, posebno u odnosu na izbjeglice i osobe tražeće azil.

Univerzalizam, medijalizovan plusuralizmom („interaktivni univerzalizam“). Benhabib odbacuje apstraktni, navodno iznad gore univerzalizam. Prava ljudi ne trebaju biti dekretirana, već kovana u procesu javnih rasprava, diskursa i interpretacija u konkretnim političkim zajednicama. Različite kulture mogu doći do priznanja univerzalnih norma različitim putem, a migranti trebaju biti uključeni u taj dijalog.

„Demokratski iteracijski proces“ je srž njegovog pristupa. Ovo je ključno pojam kod Benhabib. „Iteracija“ znači ponavljanje s preispitivanjem. Demokratske norme i zakoni o državljanstvu/ migraciji nisu trajno dati. Oni trebaju stalno preispitivati i preoblikovati u toku javnih rasprava, u koje su uključeni i oni koji ih direktno dotiču — migranti i izbjeglice. njihov glas, njihov iskustvo, njihovi zahtjevi trebaju iterativno utiči na zakone. Primjer: pokret „Sans-papiers“ (nelegalaca) u Francuskoj, koji kroz javne akcije i pravne borbe je nagnao na preispitivanje nekih aspekata politike, je praktično realizacija iteracijskog procesa.

Gradačija članstva: od rezidenta do građanina. Benhabib predlaže postepenu model integracije. dolazeći migranti trebaju redovno dobivati paket prava:

Građanska prava (zaštita ličnosti, pristup pravosuđu) — s trenutka prekoračenja granice.

Politička prava na lokalnom nivou (pravo glasa na općinskim izborima) — nakon određenog perioda legalnog rezidentstva. Ovo im omogućuje da sudjeluju u odlučivanju pitanja koja su direktno utiču na njihovu svakodnevni život.

Potpuno državljanstvo — kao kulminacija procesa integracije i lojalnosti.

Praktične implikacije i primjeri

Kritika „Eu rope-utvrde“: Benhabib oštro kritizira politiku EU koja je usmjerena na vanjsko izvanredno izvlačenje kontrole granica (dogovori s Turskom, Libijom), jer to prelaže odgovornost nedemokratskim režimima i krši pravo na azil. Ona se zalажe za zajedničku, humanitarnu evropsku sistem za pružanje azila.

Apelacija na sudsku sustavu: Benhabib primjećuje važnu ulogu sudova (kao nacionalnih, tako i međunarodnih, npr. Europski sud za ljudska prava), koji često djeluju kao zaštitnici univerzalnih normi protiv volje političkih većina. Sudovi mogu biti pokretači „iteracije“, obvezujući parlamente da preispitavaju zakone.

Državljanstvo kao „socijalno prisvojenje“: Na primjeru pokreta za prava imigranata u SAD-u ona pokazuje kako sami migranti, sudjelujući u ekonomskoj, društvenoj i kulturološkoj životu, zapravo „prisvajaju“ se prava i mijenjaju predstavljanje zajednice o sebi, potičući iteracijski proces.

Kritika i aktualnost

Pristup Benhabib kritikuju:

Desna – zbog podrijećenja nacionalnog suvereniteta i demokracije, koja, po mišljenju konzervatora, je moguća samo unutar određenog etnokulturologičkog zajednice.

Leva – zbog prevelikog naglašavanja pravnih i proceduralnih aspekata u štetu strukturnog analiza ekonomskog neravnopravnosti i neokolonializma kao osnovnih uzroka migracije.

Međutim, njena teorija predlaže iznimno vrijedan pragmatični i etički kompas za moderne rasprave. U uvjetima kriza u Europi (2015), na granici SAD-a i Meksika ona podsjeća da:

Politika mora započeti ne s pitanjem „Kako zatvoriti?“ već s pitanjem „Kakve su naše moralne obaveze?“.

Demokracija nije statična tvrđava, već živi, stalno obnavljivani dijalog, granice koje se moraju širiti.

Migranti nisu pasivni objekti upravljanja, već aktivni subjekti, čiji činovi i glasovi mogu i trebaju preoblikovati političko zajednicu.

Tako, principi Sele Benhabib postavljaju visoku planinu za migracijsku politiku 21. stoljeća: to mora biti politika temeljena na poštovanju prava, otvorena za stalno demokratsko preispitivanje i priznajući neizbježnu transformaciju nacionalnih zajednica u dobu globalne međusobne veze. Njen rad je teoretski temelj za zaštitu i univerzalnih prava ljudi, tako i dinamične, uključujuće demokracije.

Permanent link to this publication: