Strah i anksioznost pred budućnosti su poput sjene koja uvijek biva uz nas. Može biti laka, skoro nevidljiva, a može pokrijeti glavom, oduzimajući snagu i želju za čime god da raditi. Budućnost je strašna zbog svoje neizvjesnosti. Ne znamo što će biti s poslom, zdravljem, bližnjima, svijetom. Bojimo se da nećemo uspjeti, grešiti, izgubiti. Ova anksioznost nije narođeni greh, već dio naše psihike, namijenjen zaštititi nas od ugroza. Ali kada postaje naviknutom, počinje uništavati život. Kako se s njom nositi?

Zašto nas strašti budućnost

Anksioznost je reakcija na neizvjesnost. Naš mozak ne voli praznine, pokušava ih popuniti, ali često ih popunjava negativnim scenarijima. To je evolucijski mehanizam: «bolje prezaštediti, nego ne primjetiti opasnost». U današnjem svijetu opasnosti su se promijenile: umjesto sabelzubića — otpuštanja, ispite, kredite, samotnost. Ali mehanizam ostao je isti. Ne možemo predvidjeti budućnost, ali je možemo zamisliti, i često zamislimo najgori. K tome se dodaje utjecaj novina, koje su pune katastrofa. Prestajemo primjećivati da, na primjer, dužina života raste, kriminalnost se smanjuje, vakcine funkcioniraju. Fokusiramo se na rizike. Tako nastaje kronična anksioznost — stanje kad strah postaje pozadinska zvukovnica svakodnevice.

Kako je opasna kronična anksioznost

Kada anksioznost postaje stalna, ona prestaje biti korisna. Ona ne mobilizira, već paralizira. Prestajemo prihvaćati odluke, jer se bojimo posljedica. Odlagamo poslove, jer «u svakom slučaju sve je loše». Gubitamo san, apetit, radost. Fizički se anksioznost manifestira kao naprezanje mišića, ubrzan srčani ritam, glavobolje. Psihološki — kao osjećaj besposložnosti i apatija. Čovjek počinje izbjegavati bilo koju neizvjesnost, a to znači i bilo koju mogućnost za razvoj. Anksioznost ne dopušta gradnju planova, mijenjanje posla, početak odnosa, putovanje. Ona sužava svijet na malu sigurnu ćeliju. Zato s njom treba boriti — ne za to da nestane, već za to da prestane nas upravljati.

Što možete učiniti sada

Prvo i najvažnije — razlikujte činjenice od fantazija. Zapишite na papir: što vas konkretno zabrinjava? Bojite se izgubiti posao? Dobro. Da li postoje stvarne prednosti? Ili je samo strah? Ako postoje prednosti — što možete učiniti? Obnoviti rezime, početi tražiti radne mjesta, povisiti kvalifikaciju. Ako nema prednosti — znači, bojite se zraka. Drugo — ograničite vrijeme za anksioznost. Odvojite 15 minuta dana, kad vam dopušteno anksioznost. U ostalo vrijeme, kad se pojavi anksiozna misao, govorite se: «O tome ću razmisliti u vrijeme». Treće — prebacite se na tijelo. Anksioznost živi u naprezanju. Učinite dihalno vježbu: duboki dah na 4 broja, zadržite dah na 2, sporedni dah na 6. To smanjuje razine kortizola. Četvrto — počnite djelovati, čak i ako je strah. Malim koracima. Učinite jedno djelo koje ste odlažali iz straha. Peto — prestanite gledati novine prije spavanja. To je gorivo za anksioznost. Šesto — razgovarajte s nekime. Vi niste sami u svojim strahovima. Rasprava smanjuje njihovu težinu.

Dugoročna strategija: rad s postavkama

Strah pred budućnosti često se korijeni u uvjerenjima: «svijet je opasan», «ja neću uspjeti», «sve mora biti predvidivo». Ove postavke se formiraju u djetinjstvu i pojačavaju u stresnim situacijama. Da bi ih promijenili, potrebna je rad s psihologom (npr. kognitivno-behavioralna terapija). Ali možete započeti i samostalno. Vodite dnevnik zahvalnosti: svaki dan zapisujte tri stvari koje su prošle dobro. To prebacuje fokus s ugroza na mogućnosti. Izučavajte statistiku: svijet postaje bolji, a ne lošiji. Čitajte priče ljudi koji su prešli kroz krize. Oni dokazuju da čak i nakon najtamnijih pruga dolazi svjetlo. I najvažnije — prihvatite da je neizvjesnost ne greška, već funkcija života. To je ono što ju čini živom. Umjesto da se bojite neizvjesnosti, pokušajte se odnositi prema njoj kao prema avanturi. Što kad sutra će se dogoditi nešto iznenađujuće? Ne znate što to će biti, ali to može biti i dobro.

Budućnost nije napisana. Ona nije neizbježna ugroza. Ona je polje za naš izbor. Da, tamo su rizici, ali tamo su i nade, mogućnosti i ljudi koji nas podržavaju. Anksioznost neće potpuno nestati, i to je normalno. Može biti tihi glas, a ne krik. I tada ćemo imati dovoljno snage da čujemo ne samo nju, već i glas vjerovanja u sebe.

Permanent link to this publication: