Strah i anksioznost pred budućnosti — to je kao sjenka koja uvijek je sa nama. Može biti laksa, gotovo nevidljiva, a može i pokriti glavom, oduzimajući snage i želju da nešto napravimo. Budućnost uznemiruje sa neizvjesnošću. Ne znamo što će biti sa radom, zdravljem, bližnjima, svijetom. Bojimo se da nećemo uspjeti, da grešimo, da izgubimo. Ova anksioznost nije rodjeni greh, već dio naše psihike, namijenjen zaštititi nas od ugroza. Ali kada postaje naviknuti, počinje uništavati život. Kako se s njom nositi?

Zašto nas boji budućnost

Anksioznost je reakcija na neizvjesnost. Naš mozak ne voli praznine, pokušava ih popuniti, ali često ih popunjava negativnim scenarijima. To je evolucijski mehanizam: «bolje preudariti, nego ne primjetiti opasnost». U savremennom svijetu opasnosti su se promijenile: umjesto sabelzubičnih tigrova — otpuštanja, ispiti, krediti, samotnost. Ali mehanizam ostao je isti. Ne možemo predvidjeti budućnost, ali je možemo zamisliti, i često zamislimo najgori. K tome se dodaje utjecaj novina, koje su pune katastrofa. Prestajemo primjećivati da, na primjer, dužina života raste, kriminalnost se smanjuje, vakcine funkcioniraju. Fokusiramo se na rizike. Tako nastaje hronična anksioznost — stanje kad strah postaje pozadinska zvukovna slika svakodnevnice.

Kako opasna je hronična anksioznost

Kada anksioznost postaje stalna, ona prestaje biti korisna. Ne mobilizuje nas, već nas paralizira. Prestajemo uzimati odluke, jer se bojimo posljedica. Odlažemo poslove, jer «u svakom slučaju je sve loše». Gubitamo san, apetit, radost. Fizički se anksioznost manifestira kao naprezanje mišića, ubrzan srčani ritam, glavobolje. Psihološki — kao osjećaj bespomoćnosti i apatija. Čovjek počinje izbjegavati bilo kakvu neizvjesnost, a time i bilo kakve mogućnosti za razvoj. Anksioznost ne dopušta gradnju planova, mijenjanje posla, početak odnosa, putovanje. Ona uskraćuje svijet do male sigurne ćelije. Zato s njom treba boriti — ne za to da izgine, već za to da prestane nas upravljati.

Što možete učiniti sada

Prvo i najvažnije — odvojite činove od fanatizma. Zapишite na papir: što vas konkretno zabrava? Bojite se da izgubite posao? Dobra. Da li postoje realne prednosti? Ili je to samo strah? Ako postoje prednosti — što možete učiniti? Obnoviti rezime, početi tražiti radne mjesta, povisiti kvalifikaciju. Ako nema prednosti — znači, bojite se zduha. Drugo — ograničite vrijeme za anksioznost. Ovučite 15 minuta dana, kada vam je dozvoljeno da se anksiozno osjećate. U ostalo vrijeme, kada se pojavi anksiozna misao, kažite sebi: «Razmislim o tome u vrijeme». Treće — prebacite se na tijelo. Anksioznost živi u naprezanju. Napravite dijehalno vježbu: duboki dah na 4 broja, zadržite dah na 2, sporedan dah na 6. To smanjuje razine kortizola. Četvrto — počnite djelovati, čak i ako je strah. Malim koracima. Napravite jedno djelo koje ste odlažali iz straha. Peto — prestanite gledati novine prije spavanja. To je gorivo za anksioznost. Šesto — razgovarajte s nekime. Vi niste sami u svojim strahovima. Razgovor smanjuje njihovu težinu.

Dugoročna strategija: rad s postavkama

Strah pred budućnosti često se korijeni u uvjerenjima: «svijet je opasan», «ja ne mogu da se nosim», «sve mora biti predvidivo». Ove postavke se formiraju u djetinjstvu i pojačavaju u stresnim situacijama. Da bi ih promijenili, potrebna je rad s psihologom (npr. kognitivno-behaviorni terapija). Ali možete započeti i samostalno. Vodite dnevnik zahvalnosti: svaki dan zapisujte tri stvari koje su prošle dobro. To prebacuje fokus sa ugroza na mogućnosti. Izučavajte statistiku: svijet postaje bolji, a ne lošiji. Čitajte priče ljudi koji su prešli kroz krize. Oni dokazuju da čak i nakon najtamnijih polova dolazi svjetlo. I najvažnije — prihvatite da je neizvjesnost ne greška, već osobina života. To je ono što ga čini živim. Umjesto da se bojite neizvjesnosti, pokušajte da se odnosite prema njoj kao do iskustvu. Što ako će se sutra dogoditi nešto iznenađujuće? Ne znate što će to biti, ali to može biti i dobro.

Budućnost nije napisana. Ona nije izvjesna ugroza. Ona je polje za naš izbor. Da, tamo su rizici, ali postoje i nade, i mogućnosti, i ljudi koji nas podržavaju. Anksioznost neće potpuno nestati, i to je normalno. Može biti tihi glas, a ne krik. Tada ćemo imati dovoljno snage da čujemo ne samo nju, već i glas vjerovanja u sebe.

Постоянный адрес данной публикации: