Strah i anksioznost pred budućnosti su poput sjene koja uvijek je uz nas. Može biti laka, gotovo nevidljiva, a može pokrijeti glavom, oduzimajući snage i želju da nešto napravimo. Budućnost straši sa svojom neizvjesnošću. Ne znamo što će biti s poslom, zdravljem, bližnjima, svijetom. Bojimo se da nećemo uspjeti, grešiti, izgubiti. Ova anksioznost nije rodjeni greh, već dio naše psihike, namijenjen zaštititi nas od ugroza. Ali kada postaje naviknuti, počinje uništavati život. Kako se s njom nositi?

Zašto nas straši budućnost

Anksioznost je reakcija na neizvjesnost. Naš mozak ne voli praznine, pokušava ih popuniti, ali često ih popunjava negativnim scenarijima. To je evolucijski mehanizam: «bolje previše zaštititi, nego ne primjetiti opasnost». U suvremenom svijetu opasnosti su se promijenile: umjesto sabelazubaca — otpuštanja, ispite, kredite, samotnost. Ali mehanizam ostao je isti. Ne možemo predvidjeti budućnost, ali možemo ju zamisliti, i često zamislimo najgoru mogućnost. K tome se dodaje utjecaj novina, koje su pune katastrofa. Prestajemo primjećivati da, na primjer, dužina života raste, kriminalnost se smanjuje, vakcine funkcioniraju. Fokusiramo se na rizike. Tako nastaje kronična anksioznost — stanje kad strah postaje pozadinski zvuk svakodnevnice.

Kako opasna je kronična anksioznost

Kada anksioznost postaje stalna, ona prestaje biti korisna. Ona ne mobilizira, već paralizira. Prestajemo prihvaćati odluke, jer se bojimo posljedica. Odlažemo poslove, jer «u svakom slučaju sve je loše». Gubimo san, apetit, radost. Fizički se anksioznost manifestira kao naprezanje mišića, ubrzan srčani ritam, glavobolje. Psihološki — kao osjećaj bespomoćnosti i apatija. Čovjek počinje izbjegavati bilo koju neizvjesnost, a to znači i bilo koje mogućnosti za razvoj. Anksioznost ne dopušta gradnju planova, mijenjanje posla, početak odnosa, putovanje. Ona sužava svijet do male sigurne ćelije. Zato s njom treba boriti — ne za to da nestane, već za to da prestane nas upravljati.

Što možete učiniti sada

Prvo i najvažnije — odvojite činove od fantazija. Zapišite na papir: što vas konkretno zanima? Bojite se izgubiti posao? Dobro. Da li postoje realne prednosti? Ili je samo strah? Ako postoje prednosti — što možete učiniti? Obnoviti rezime, početi tražiti pozicije, povisiti kvalifikaciju. Ako nema prednosti — znači, bojite se duha. Drugo — ograničite vrijeme za anksioznost. Izdvojite 15 minuta dana, kad vam je dozvoljeno da se anksioznost. U ostalo vrijeme, kad se pojavi anksiozna misao, govorite se: «O tome ću razmisliti u vrijeme». Treće — prebacite se na tijelo. Anksioznost živi u naprezanju. Učinite dijehalno vježbu: duboki dah na 4 broja, zadržite dah na 2, sporo izdah na 6. To smanjuje razine kortizola. Četvrto — počnite djelovati, čak i ako je strah. Malim koracima. Učinite jedno djelo koje ste odlažali iz straha. Peto — prestanite gledati novine prije spavanja. To je gorivo za anksioznost. Šesto — razgovarajte s nekime. Vi niste sami u svojim strahovima. Rasprava smanjuje njihovu težinu.

Dugoročna strategija: rad s postavkama

Strah pred budućnosti često se korijeni u uvjerenjima: «svijet je opasan», «ja neću uspjeti», «sve mora biti predvidivo». Ove postavke se formiraju u djetinjstvu i pojačavaju u stresnim situacijama. Da bi ih promijenili, potrebna je rad s psihologom (npr. kognitivno-povijedna terapija). Ali možete započeti i samostalno. Vodite dnevnik zahvalnosti: svaki dan zapišite tri stvari koje su prošle dobro. To prebacuje fokus s ugroza na mogućnosti. Izučavajte statistiku: svijet postaje bolji, a ne lošiji. Čitajte priče ljudi koji su prešli kroz krize. Oni dokazuju da čak i nakon najtamnijih polova dolazi svjetlo. I najvažnije — prihvativte da je neizvjesnost ne greška, već osobina života. To je ono što ju čini živom. Umjesto da se bojite neizvjesnosti, pokušajte se odnositi prema njoj kao do iskustvu. Što kad sutra će se dogoditi nešto iznenađujuće? Ne znate što to će biti, ali to može biti i dobro.

Budućnost nije napisana. Ona nije izvjesna ugroza. Ona je polje za naš izbor. Da, tamo su rizici, ali tamo su i nade, mogućnosti i ljudi koji nas podržavaju. Anksioznost neće potpuno nestati, i to je normalno. Može biti tihi glas, a ne krik. I tada ćemo imati dovoljno snage da čujemo ne samo nju, već i glas vjerovanja u sebe.

Permanent link to this publication: