Запisi Božića u književnosti: od senzornog koda do metafizike

Запis u književnosti o Božiću nije samo atmosferski detalj, nego snažan senzorni šifra, koji može instantno izazvati u sjećanju cijele svijete, aktivirati arhetipske asocijacije i prenijeti metafizičku esencu praznika. Odbacivanje, kao najstarije i emocionalno načinjenije osjećanje, postaje alat pisaca za stvaranje "božićkog kronotopa" — prostora-vremena, ispunjenog sjećanjem, nostalgijom i sakralnim smislim.

1. Zapis kao vodič u detinjstvo i nostalgija raj

Najšire funkcija božićkih zapisa je služiti ključem do lične i kolektivne memorije, vraćajući junaka (i čitatelja) u stanje neviništva i cjelovitosti.

Ivan Šmeljov, «Leto Gospodje»: Ovdje je stvorena cijela «obonjačna liturgija» praznika. Zapisi tvore složen akord: «Pahne nateranim podovima, mastikom, jelom… — smolnim drvetom, i kadilom, i medom, i još nečim… prazničnim». To nije samo popis — to je simfonija svetosti i domaćinskog ujutro. Zapis smole (jelova) i kadila povezuje zemaljski praznik s crkvenim tajnom, med odnosi se na slatkost i radost prijetnog Carstva. Za Šmeljova zapis je put do vaskresenja izgubljene revolucionarne Rusije, njezinog cjelovitog pravoslavnog života.

Dylan Thomas, «Božićki praznici» («A Child's Christmas in Wales»): U ovom poetičnom sjećanju zapisi stvaraju osjećaj magične, malo razmazane dječije realnosti: «Zapah hladnog mora i starih, mokrih svilenačkih rukavica… zapah pečenog guska i šunke… i duha očeva cigaretaka». Zapisi ovdje nisu svetci, ali beskonačno dragi kao markeri ličnog, zaštićenog svijeta djetinjstva, koji se protupostavlja «udaljenom i strašnom» životu odraslih.

2. Zapis kao društveni markir i kontrast

Književnost često koristi zapise kako bi istaknula društvene kontraste, koji se pojačavaju u prazniku.

Čarls Dikens, «Božićka pjesma`: Dikens meštrovski protupostavlja zapise. U domu Skrođa vladaju hlad i zapisi pliša, prljave i metala (od računa) — to je miris bezdušnosti i skupštine. U domu Boba Kretčita, unatoč siromaštvu, miri se gusim maslom, jabukama i toplom domaćinskom ognjištu. A Duh današnjih svetki napunjava zrak okolo sebe mirisima prazničnih jela, koji sami po sebi postaju simbol slobode i bogatstva, nedostupnog siromašcima. Miris pečenog guska na ulici za gladog djeteta nije privlačnost, nego simbol društvene nespravnosti.

Hans Kristian Andersen, «Djevojčica sa svječicom`: Ovdje obonjački obrazci dostižu tragički vrhunac. Umorevajuća od hladnoće djevojčica u halucinacijama vidi miris pečenog guska, koji joj u stvarnom svijetu ušiče. Ovaj mirazni, nedostupan miris postaje olikom cijele plenitosti života, praznika i toplote, od kojih je oduzeta. Miris ovdje je torturni alat, ističući dubinu njezinih teškoća.

3. Zapis kao metafizički znak i mistički iskustvo

U složenijim tekstovima zapis postaje znak prisutnosti drugog svijeta, čuda ili duhovne preobrazbe.

F.M. Dostojevski, «Dječak kod Hrista na jelici`: U viziji zamrzalog dječaka o «Hristovoj jelici» zapisi se transformiraju. Oni gube svoju zemaljsku, materijalnu konkretnost i postaju znak drugog, rajskog bića: «I još mu se činilo da… zapahlo je kao u jelici, pred praznikom…». To nije miris konkretnog jelova, nego aromat same ideje praznika, spasenja i ljubavi, dostupan samo onome koji se nalazi na rubu smrti. Miris postaje vodič u transcendentno.

Terry Pratchett, «Santa Krakus`: U parodijno-fantastičnom ključu Pratchett opisuje miris koji izlazi od samog «Santa Krakusa» (likovni analog Santa, ali predstavlja staru, dohrističku magiju zime). Od njega miri s snegom, jelom i nečim duboko životinjskim. To nije ugodan, stari, prirodni miris, nego protivpostavljen sladkovatom, komercijaliziranom aromatu modernog Božića. On podsjeća na izvore praznika kao susret s divljom, neukrotivom prirodom.

4. Miris modernog Božića: komercija i simulacije

U književnosti 20. i 21. stoljeća pojavljuje se kritika umjetnih, standardiziranih mirisa praznika.

Thomas Pynchon, «Izvučen je broj 49`: U postmodernističkom ključu Pynchon može opisati božićku atmosferu kao koktejl iz mirisa plastične jelike, sintetične jelove iz aerosol balona i pečenog pilića iz mrežnog restorana. Ovi mirisi su simulacije, zamjene, koje ukazuju na gubitak autentičnosti, pretvaranje praznika u robu.

Donna Tartt, «Skugol`: U romanu postoji prozračna scena, gdje glavni junak nakon osobne tragedije u prosincu osjeća laživu, upornu slatkost božićkih mirisa u trgovinskom centru — kine, imbir, umjetna jelova. Za njega postaju miris isključivanja i boli, žestok kontrast njegovom unutarnjem stanju. Miris praznika ovdje ne ujedinjuje, nego odbacuje, ističući razlaz između društvene norme i individualnog patnje.

5. Kanonski «palindromski» skup

Unatoč svim varijacijama, u zapadnoj i ruskoj književnosti stvorio se kanonski skup božićkih mirisa, svaki sa svojom semiotikom:

Jelova (jelova, jelova, pihla): Miris vječne života (vječнозeleno drvo), čistoće, prirodnog čuda, podsjetnik o lesu i divljoj prirodi.

Mandarini, apelsini (u ruskoj/sovjetskoj tradiciji): Miris deфицitnog praznika, egzotike, sunčane svjetlosti u sred zime. U SSSR su mandarini postali glavni olfaktorni simbol Novog godine, zamijenivši religiozne mirise.

Kardamom, imbir, kardamom (praljke, glinjenač): Miris toplote, domaćinskog ognjišta, ručne rade, protivpostavljen f ast-fudu. Aromat, koji traži vrijeme za pripremu.

Vosak/parfim (sveče): Miris tišine, tajnosti, koncentracije. Protivpostavljen električnom svjetlu. Veže se za crkveni ritual i tihom domaćinskim večerom.

Pečen guse/utka, piše: Miris bogatstva, materijalne radosti, domaćinskog večera. Često postaje točkom društvenog napetosti (za one kojem to nije dostupno).

Završetak: miris kao značenje

Tako su zapisi Božića u književnosti izvode funkcije, koje izlaze izvan granica dekorativnosti:

Funkcija Proustijevih madeleina: Pokreću mehanizam neproizvoljne memorije, vaskresavajući cijele slojeve ličnog i kulturalnog prošlosti.

Funkcija društvenog dijagnoza: Otkrivaju rane društva — neravnotežnost, lažnost, komercijalizaciju.

Funkcija duhovnog orijentira: Ukažu na sakralno dimenziju praznika, služi kao most između svakodnevnog i metafizičkog.

Funkcija kulturalnog koda: Dopušta brzu identifikaciju teksta kao «božićkog» i određivanje njegove tonalnosti — nostalgije, kritike, mističnosti.

Putem mirisa pisaci govore o tome što je neizrazivo izravno: o tuge po raju, o boli društvenog isključivanja, o dječjoj vjeri i odrasloj razočaranosti. Božićki miris u književnosti je koncentrirana esencija praznika, njegov duh, ulovljen najstarijim i najčestitijim ljudskim osjećajem. On dokazuje da je Božić ne samo ono što vidimo i čujemo, već u prvo mjesto ono što osjećamo na nivou koji predstavlja riječ i misao.

Постоянный адрес данной публикации: